Razmišljala sam i prelistavala u glavi neke slučajeve oko sebe koje
znam – i pozitivne i negativne. Neke osobe, bile to žene ili muškarci,
kada dođu do spoznaje, kada požele i nastoje da se vrate vjeri i da je
prakticiraju, svom silom navale i na one oko sebe, sebi najbliže, da i
oni krenu istim putem. Taj pritisak, to prebacivanje, stalno
podsjećanje, kritika isl., znaju biti kontraproduktivni, čak mnogo češće
nego li urode plodom.
Insanu je teško kada mu kažeš da nešto radi pogrešno, pa iako si u
pravu. Posebno ako si i sam to do skoro radio, a njemu se obratiš sa –
“Allah ti se smilovao, što to radiš?! Kad ćeš prestati!?” Sjećam se i
često se nasmijem na zgodu koju nam je profesor u školi pričao. Kaže:
“Opomenem ja prijatelja tako – Allah ti se smilovao, pa što to radiš?”, a
on se ljutnu, okrenu se, pa mi veli ljutito: “Nek se smiluje tebi, što
da se smiluje meni?! (kao, šta sam ja kriv!)” Onda je, kaže, zastao, pa
smo se oba stali smijati kad smo skontali šta je rekao.
Jedna moja bliska prijateljica u mladosti je, kaže, bila hipik.
Planina, druženja s prijateljima uz alkohol, gitaru, pjesmu, moda,
šetnja… Međutim, kaže, u jednom momentu kada je već bila majka, samo
joj se tek onako (a sve je to Božija uputa) javila želja da uzme
abdest, klanja i da se pokrije. Pričala mi je redom kako je teklo njeno
učenje obavljanja namaza, kako je sve pisala, pa prinosila papir pored
sebe da pročita koji je rekat sljedeći i kad koju suru da uči. Nejse!
Muž joj je i dalje pio i šetao s društvom. Međutim, kaže: “Ja mu
nikad, nikad, nisam rekla “Nemoj.” ni: “Što to i dalje radiš, a ja se
pokrila!” Nikad. Ponašala sam se potpuno isto kao i prije u pogledu
njega i uživala u svojim ibadetima ne “bockajući ga” i ne prebacujući
mu njegov neislamski način života. Jedne večeri sam čitala neku islamsku
knjigu i legla da spavam, a knjigu spustila pored glave. On je bio na
derneku s prijateljima i došao kući skoro pijan. Ujutru mi je pričao:
“Ušao sam u sobu i vidio tebe kako slatko spavaš, a knjiga ti kraj
glave. Pomislio sam: Vidi mene, magarca! Napio se k’o letva, a moja žena
eno čitala, učila, i spava…” Od tog dana je prestao piti, počeo
klanjati i danas smo barabar rame uz rame jedno uz drugo u vjeri,
pomažemo jedno drugome, što ko pročita ili sazna kaže onom drugom i
tako. A jesam dovila, na svakom namazu bih molila Allaha da ga uputi,
ali njemu nikad nisam dosađivala i kritikovala ga….”
Eto lijepog primjera. Ja sam ubijeđena da je učinkovitiji nego onaj
kad muž dođe s derneka, a mi ospemo paljbu… Insan nekad, iako je
svjestan da griješi, griješi iz inata – da pokaže onom drugom da eto,
aman, ne može njemu niko ništa da naredi, da zabrani isl. Još ga šejtan
potpomogne u tome, pa ga pumpa – “Šta hoće ona! I ona je do juče radila
tako i tako, a sad mi glumi neku vjernicu!” Ti se potpomogni dovom i
lijepim ahlakom, pažnjom i toplom riječju prema svakome, a naročito
prema bolesnome, a ima li iko bolesniji od onog ko ne shvata Uputu i
izbjegava je.
