Na
prostorima bivše Jugoslavije, te sadašnje Bosne i Hercegovine, Sandžaka
i šire je bio i još uvijek jeste rasprostranjen običaj pod nazivom
'saljevanje strave' ili 'saljevanje strahe'. Nepobitno je da ste barem
nekad u životu čuli za ovaj običaj i praksu, ili ste i sami bili
subjektom nad kojim se 'saljevanje strave' obavilo s ciljem ozdravljenja
ili općeg boljitka nakon pretrpljenog straha ili traume. Unazad
stotinama godina, ovaj običaj se prenosio s koljena na koljeno, obično
su to radile starije nane i takozvane 'učevne' žene koje su važile
ujedno i za pobožne vjernice. Nerijetko su to bile žene koje su nosile
šamiju i klanjale pet vakata namaza. Međutim, ova praksa odnosno običaj
nema apsolutno nikakvo utemeljenje u islamu, kako mu to neki
pripisuju...
Sa istorijskog aspekta ovaj čin bacanja vrelog olova u hladnu vodu vuče
korijene iz antičke Grčke. Ovaj običaj je također preuzet od strane
pagana i vještica, odnosno magova koji se bave alhemijom i okultnim
radnjama. Kroz istoriju saznajemo istražujući ovu pojavu, da su je
također preuzeli narodi sa nordijskih prostora kao i narodi germanskog
etniciteta, posebice Nijemci i Austrijanci, koji ovaj običaj
tradicionalno obilježavaju na Silvestrovo, odnosno Novu Godinu s ciljem
proricanja budućnosti, odnosno 'ogledanjem' u olovo kakva im dešavanja
predstoje u narednoj godini.
Pod imenom 'molubdomansija' ova praksa se javlja u Grčkoj i samo ime je
nastalo kombinacijom dvije grčke riječi: 'molubus' i 'manteia' što znači
'olovo' i 'božansko'. Vjeruje se da se do ove pojave došlo sasvim
slučajno kada su alkemisti pokušali eksperimentisati s olovom s ciljem
da ga pretvore u zlato. Olovo se smatra 'metalom smrti' te na osnovu tog
ubjeđenja, njegova manipulacija od strane alhemista se vjerovatno
pretočila u okultnu praksu interpretiranja oblika koje bi vrelo olovo
zadobilo u momentu kada je bivalo bačeno u hladnu vodu.
U Srednjem vijeku, ova 'mini' proročanstva na indivudualnoj bazi su se
vršila većinom nad bolesnicima kako bi im se prognoziralo ozdravljenje
ili eventualna smrt. Smatrali su da samim činom olakšavaju paćenike na
bolesničim posteljama. Lovci na vještice su također koristili ovu metodu
da bi dijagnosticirali eventualnu povezanost bolesti s kojom bi
pacijent bio shrvan, sa vještičijom crnom magijom te da li je bolesnik
žrtva vještičijih čini.
U Njemačkoj su ovaj vid proricanja budućnosti pojedini uveli kao
porodičnu tradiciju koju u ime dobre zabave i provoda u krugu porodice i
dan danas prakticiraju. Poznato je pod imenom 'Silvesterblei' ili
'Bleigiessen', a kompleti sa popratnim alatkama se mogu kupiti u dosta
prodavnica pred Novu Godinu u Njemačkoj. Svaki član porodice bi dobio
svoju kašiku, svijeću te komadić čvrstog olova, i posudu s hladnom
vodom. Obično je najstariji u porodici onaj koji je najviše upućen u
tumačenje dobivenih oblika od vrućeg olova, nakon što bude bačeno u
hladnu vodu. Kao i kod Grka, te ljudi iz Srednjeg vijeka, i Nijemci su
interpretatori oblika olova u smislu proricanja budućnosti, osim što je
razlika u svrhi interpretacije. Određeni oblici, koje nećemo navoditi,
naime proriču uskoro putovanje, dobitak novca, novu ljubav ili čak i
smrt. Na internetu se mogu pronaći razni detalji od strane osoba koje
ovaj običaj prakticiraju, jer su to nasljedili od svojih predaka.
U Irskoj i Velsu, u 19-tom stoljeću ovaj vid 'zabave' su prakticirale
djevojke s ciljem otkrivanja budućnost za koga će se udati, u smislu
profesije budućeg supruga. Bacanje olova u vodu se izvodilo na Ilindan
ili na noć vještica. Iz ova dva slučaja, Njemačke i Irske i Velsa,
vidimo da se ovdje radi o čisto narodnom vidu zabave na jedan način koji
je vrlo sličan horoskopu.
Na naše prostore ova praksa je vjerovatno došla putem Turaka Osmanlija. U
Turskoj je ova praksa poznata pod nazivom 'kuršum dokme'. A čak i prije
dolaska Turaka na naše prostore ova praksa se bilježi kod starih
slavenskih paganskih naroda u vrijeme epidemije kuge. Iz gore navedenog
spoznajemo da budući da u islamskoj literaturi nigdje ne nailazimo na
praksu bacanja olova u vodu, ova praksa je praksa drugih naroda, pagana i
kršćana, koja je se vremenom uvela i na naše prostore u neku vrstu
tradicije odnosno običaja. U smislu nedostatka medicinske njege,
ljekara, i apotekara ljudi su kroz istoriju pribjegavali okultnom i
alhemijskom pristupu rješavanja raznih fizičkih i psihičkih stanja.
Kroz decenije se na ovu praksu pridodalo učenje Kur'anski ajeta odnosno
molitvi iz Biblije, da bi 'liječenje' odnosno ' saljevanje strave' bilo
što efektnije uz oslonac na volju Boga i Božiju moć, jer su osobe koje
su smatrane 'liječnicima' u ovim slučajevima bile vjerovatno osobe koje
su bile pobožne. Dakle šamanske bajalice su efektno zamjenjene sa
ajetima iz Kur'ana ili eventualno stihovima iz Biblije.
Zvanični stav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je da oni ne
proporučuju takav vid 'liječenja' jer nema utemeljenje i potvrdu u
islamskim izvorima. Veliki broj profesora islamskih nauka su ovu praksu
okarakterisali kao haram, posebno iz razloga jer je dokazano da se u
nekim slučajevima prilikom 'saljevanja strave' uče Kur'anske sure
naopako, a to je očiti dokaz džinnsko-šejtanskog djelovanja. Ovakave
pojave se povezuju sa sihrima, te je stoga neophodno kloniti se ovakvih
radnji, te prisustvovanja i podržavanja istih. Svako onaj ko se u
prošlosti 'liječio' ovom metodom, kao i oni ili one koje 'liječe' na
isti način bi se trebali pokajati Uzvišenom Allahu i zamoliti za oprost
od počinjenog grijeha, te se zauvijek klonuti ove opasne radnje.
"Take three deep breaths" by Emir Šehanović from Rostfrei Publishing on Vimeo.
Akos.ba