Bismillah

Bismillah

Jason Statham prihvatio islam

Jason Statham (London, 12. 9. 1967.) britanski je filmski glumac. Najpoznatiji je po svojim ulogama u akcijskim filmovima, kao što su Duhovi Marsa, Transporter, Collateral, Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške,Ubrzanje, Smrtonosna utrka i drugi.

Statham se rodio u Londonu, kao sin barskog pjevača i plesačice. U djetinjstvu je igrao nogomet i bio ulični zabavljač, ali su ga od svega najviše zanimali skokovi u vodu. Bio je dvanaest godina član britanske reprezentacije te je na SP-u 1992. zauzeo 12. mjesto.



Kako prenose arapski mediji, Jason Stathman prihvatio je islam, voli islam i muslimane, prije svega islam je za njega jedina ispravna vjera, i da ima potrebu za duhovni mir, i pored novca i slave to ga ne čini srećnim. Jason se sa svojim drugarom slikao u tradicionalnoj islamkoj kapi pored džamije, za koju pretpostavljamo nalazi se u Rusiji.

Istinita priča: Majčina dova

Pokušao sam saopštiti joj na neki lijep, poseban način. Ali zar postoji lijep način za potvrditi zlu sumnju ako je to bilo zlo, osim što se zlim prikazivalo. Tražio sam način da uz osmijeh potvrdim naš najveći strah i tako pokušam olakšati, ne sebi, jer meni, za čudo golemo, nije teško palo, nego njoj za koju po prvi puta nisam znao kako će reagovati, kako će se sa odredbom nositi. Morao sam i jednostavno sam izabrao, reći istinu, ali uz osmijeh. „Mama, potvrdili su dijagnozu, ali nemoj da brineš, ima i muštuluka. Od stotinu i nekoliko tipova, ovaj je najjednostavniji. Kažu da umire tek pet od stotinu oboljelih osoba. To su, mama, vjerovatno neki starci, kojima je svakako bilo suđeno. 


Mama stvarno ne treba da brineš. Nego de ti nama kahvu kad si već započela. Znaš, ja bih, ali malo me još ova lijeva ruka zeza zbog operacije. Hajde bona što si se zamislila...“, osmijehnuo sam se. Zjenice njenih očiju neprirodno su se širile, a onda je nekim čudnim, ne onim njenim mehkanim, nego nekim drugim, drhtavim, dubokim poput muškog, zbunjenim i teškim glasom izustila: „Irhame, to nije smiješno. To nije nimalo smiješno. Ne može to. Nije to za smijati se. Irhame, pa to je... Irhame, rak!“ Progutala je neki težak kamen, nešto čemu nije poznavala ukus, nešto što nikada do tada nije mirisala. Popili smo kahvu. Ipak sam ja skuhao. „Bit ćeš ti dobro. Bog je milostiv. On voli robove Svoje. On voli, pa iskušava, dijete moje“, razmišljala je. Dugo smo sjedili tako. Naizgled sasvim miran, uskoro je zaspao dan.



Dva dobra - toplu postelju i miran san nikako nije umjela da sjedini. Vazda se jadala na vrućinu, a vrele julske noći, uz još duže i toplije avgustovske, bile su u zavadi sa snom. Čuo sam pjesmu baglama na vratima kupatila. Cijelu noć su pjevušile.
Jutro je presrelo moje misli na putu od lijepih sjećanja na minule dane do neizvjesnosti o zapisanoj budućnosti. I tek što sam, činilo se, legao, babo je zvao na doručak. Nešto ranije nego uobičajeno. Nas dvojica smo morali put Sarajeva, po mišljenje doktorice Obralić, a onda u Zenicu, po odobrenje za liječenje u Sarajevu, po odobrenje koje nikada nismo dobili.
„Cijelu noć nije zaspala.“, zamišljeno je progovorio babo. Isprekidane bijele linije na auto-cesti čas su se smjenjivale s lijeve, čas sa desne strane. Žurili smo. „Opet je uhvatila vrućina?“, upitao sam. „Ne, nije se žalila na vrućinu. Cijelu je noć klanjala. Nikad nije 'vako.“, odgovorio je. Zašutio sam. Zamislio se.
Odredili su terapije. Odredili su da ću biti liječen u Zenici. Nismo bili oduševljeni, ali smo morali prihvatiti. Prethodnom prilikom, kada sam svojevoljno napustio bolnicu u Zenici i uz pomoć dobrih poznanika i njihovih, meni nepoznatih, prijatelja dobio mjesto u bolnici u Sarajevu, spasio sam se liječenja od bolesti koja nije imala nikakvu vezu sa mojom stvarnom dijagnozom. Ovog puta sam se nadao da će znati prepisati iz recepta i znati pripremiti smjesu lijeka protiv germa cell tumora. Kasnije se ispostavilo da su znali. Drugo je pitanje zašto pet puta nisu imali na zalihama vrstu potrebnog „otrova“. Tim imenom svi mi koji smo liječeni, zovemo misteriozna farmaceutska sredstva pohranjena u staklene boce umotane u aluminijsku foliju. Otrov, šta drugo nego otrov.
Odredili su terapije. Odredili su da ću biti liječen u Zenici, gradu bolnica i zatvora. Takvim sam ga u tom trenutku doživljavao. Vratili smo se kući.
Bila je neprirodno tiha. Činila se duboko zamišljenom. Govorio sam: „Mama, rekli su da dođem u naredni ponedjeljak. Hajde neka i to jednom počne. Četiri ciklusa po mjesec dana. Možda i tri ako bude išlo dovoljno brzo. U januaru ćemo na zimovanje. Vala ćemo uzet pet dana na Vlašiću, pa nek bude šta biti mora. Biće to dobro mama. Vjeruj mi. Ja osjećam.“
 „Allah će dati ono najbolje“ - spustila je lijevu ruku na moje rame. Desnom se čudno držala za stomak. „Jel' te nešto boli?“, upitao sam. „Ma nešto me stomak zeza. Biće da sam se prehladila, al ne beri brige“, nasmiješila se.
Tih dana kupovali smo pidžame. Jeste da sam već imao tri skoro nove, kupljene ni punih mjesec dana ranije, ali u prirodi mi je uvijek bilo da imam rezervu. Često sam čak i za jednodnevne izlete uz roštilj, kupovao nove majice. U kući su uvijek govorili da samo za svoje potrebe moram postati milioner. Ja bih odgovarao kako već jesam milioner, jer imam milion želja. Znali smo naše puteve do izvora osmijeha, šalili se na poseban način. Babo i mama, sestra i ja bili smo složna četveročlana porodica, povod čuđenju mnogih, nerijetko i povod zavisti.
Tih dana pred odlazak u bolnicu kupovali smo i kozmetiku. Slušali smo kako koža usljed terapija postaje dosta iritabilna. Mamu je bolio stomak. Kupili smo i neku vrstu 'brzonatikača'. Tako smo zvali papuče koje su bile jednostavne za obuti. Slušali smo kako je povraćanje često i kako neću moći stići do kupatila i da ću prljati bolničke hodnike. Mamu je sve češće bolio stomak.
Vjerovali smo da je riječ o gripi ili nekoj jačoj prehladi, ali radi otklanjanja sumnje dogovorili smo termin za ultrazvučno smimanje abdomena. Babo i mama išli su sami. „Hajde Lilo da i to riješimo, pa da naredne sedmice hairli krenemo sa Irhamovim liječenjem.“, govorio je babo na polasku.
„Što si ti tako zabrinut? Šta je doktor tebi rekao kada te samog pozvao u ordinaciju? Zašto šutiš Esade?“, mama je zabrinuto pitala po povratku. „Ma ništa strašno bona Lilo. Kaže neka upala slezene. Vjerovatno si se malo više prehladila. Sutra ćemo tvom doktoru.“, odgovarao je. Pogledom je išaretio da odem u svoju sobu. Poslije je i on došao.
„Irhame, ti si hrabar. Meni je teško. Moram ti reći. Mama ima karcinom jetre, koji je metastazirao na trbušnu maramicu. Doktor je pitao šta smo radili. Pitao je gdje je mama bila ranije. Ovo nikako nije dobro.“, obrazi su mu porumenili. I dok su zjenice njegovih očiju postajale sve šire, u mojim ušima se stvaro vakuum. „Znači zajedno na onkologiju.“, nakon kratkog vremena progovorio sam. „Da je bogdo na onkologiju.“, odgovorio je.
U ponedjeljak sam primljen na odjel onkologije u bolnici u Zenici. Mama je u srijedu primljena na odjel gastroenterologije. I ona je primljena u Zenicu. Ja sam zadovoljavajuće podnio prvi mjesec terapija. Mamu su prebacili u Sarajevo. Maštali smo o operaciji.
Ne želeći da gledam kako mi kosa opada, sâm sam obrijao glavu. „Stavi kapu da se ne prehladiš“, prvo je što je rekla kada me prilikom posjete vidjela. „Mama, septembar je, ovo taman dobro dođe.“, odgovorio sam. „Samo ti nju stavi, molim te. Ovdje kod mene u bolnici ima promahe, a ti se sad brzo umaraš i znojiš.“, odgovorila je. Nije nju brinula promaha. Bilo joj je teško gledati.
„Šta znači palijativno?“, babo je upitao sestru. „Palijativno? To je kad otpuste bolesnika i liječe ga kući. Tako se liječe starci ili teški bolesnici. Što pitaš?“, upitno je odgovorila. Babin glas je zadrhtao. „Subhanallah. Zvala me Lila. Kaže otpuštaju je iz Sarajeva. Rekli su joj da ide na palijativno. Ona pita gdje je to.“, rekao je. Opet je nastupio vakuum. Ista ona tišina kao nepunih mjesec i pol ranije kada smo saznali maminu dijagnozu.
Izmoren terapijom koju sam tih dana primao, ali dovoljno ponosan i veličinom ponosa osnažen, odnio sam majku do mejtaša. Izmoren iskušenjem u kojem sam se našao, ali dovoljno ponosan jer Gospodar Njemu vjerne najviše iskušava, majci sam dženazu klanjao. Poveden njenim primjerom stalno sam pokazivao strpljivost. Ali duboko u meni, tamo gdje hrabrost ne vodi glavnu riječ, drhtala je duša sa bezbroj pitanja.
Od dâna majčine i moje bolesti do dana ovog pisanja prošle su godine. Božijom voljom, dovama mnogih, zalaganjem doktora i mojim trudom pobijedio sam karcinom. Skoro da sam i zaboravio težinu procesa liječenja. Gotovo da ne osjećam posljedice operacije koja je prethodila. Mnogi koji su me prethodno poznavali već su i zaboravili moju borbu. Većina onih koje sam naknadno upoznao ni ne zna taj dio prošlosti. Na mnoga životna pitanja pronašao sam odgovore. Riješio sam veći dio redovnih nedoumica. Ali na jedno pitanje odgovor ne mogu pronaći, pronaći ili onaj odgovor koji se ukazuje prihvatiti.
Zašto majka one julske noći, kad je za moju bolest taze saznala, one noći kad su podnice po kući svu noć škripale, do sabaha nije spavala.
Kakvu je majka dovu učila?
Za Akos.bA piše: Irham Fejzić

(PITANJA) Kako da zaštitim dijete?

Pitanje: Allah me je počastio kćerkicom, elhamdulilah, pa me zanima šta supruga i ja možemo učiniti za nju da je zaštitimo od šejtana te da bude blagoslovljena. Čitao sam o vodi, mlijeku i medu na koje se nauče određene sure pa se to pije, međutim, u svim slučajevima radilo se o liječenju osoba oboljelih od sihra, a mi s tim, hvala Allahu, nemamo problema. Mogu li se voda, mlijeko i med u tom kontekstu koristiti kao prevencija?
 
Odgovor: Sačuvao Allah Vašu kćerkicu od svakog zla, blagoslovio je ma gdje bila, te je učinio poslušnom vama. Prvo čime roditelj osigurava svoje dijete od iskušenja i nevolja jest klanje akike, a to je prinošenje žrtve Allahu, džellešanuhu, kao izraz zahvalnosti na blagodati djeteta. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Svako dijete zalog je svoje akike, koja se zakolje sedam dana poslije njegova rođenja, kad mu se obrije glava i nadjene ime” (Ahmed i Et-Tirmizi, kao Semurino, radijallahu anhu, predanje). Drugo čime roditelj štiti svoje dijete jest učenje dove pomoću koje je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, štitio Hasana i Husejna, svoje unuke: “Stavljam vas u okrilje Allahovih savršenih riječi od zla svakog šejtana, gmizavaca i oka urokljivog! (A na arapskom jeziku glasi: U‘ÎZUKE BI KELIMĀTILLĀHIT-TĀMMETI MIN KULLI ŠEJTĀNIN VE HĀMMETI VE MIN ŠERRI KULLI ‘AJNIN LĀMMETI.)


 Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao bi: Ovom je dovom moj praotac Ibrahim tražio zaštitu za Ismaila i Ishaka” (El-Buhari). Možete, također, kad uđete u kuću proučiti Ajetul-kursi, u svakoj sobi, kao što je to činio Abdurrahman b. Avf, radijallahu anhu. On bi, zapravo, ovaj kur’anski ajet, pošto bi ušao u kuću, proučio u ćoškovima kuće – kao da njihove kuće nisu imale onoliko soba koliko imaju naše kuće. Treba znati da šejtani žive i u kućama, s ljudima, a iz njih ih tjera izgovaranje Allahova, džellešanuhu, imena, zikrullah, čitanje Kur’ana, a posebno sure El-Bekara. Tu je i Ukbino, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad je riječ o dovi, ne postoji ništa slično surama El-Felek i En-Nas. A kad se radi o traženju zaštite, također ne postoji ništa slično njima” (En-Nesai). Roditelj može proučiti ove dvije sure na dlanove i potrati svoje dijete, oslanjajući se na Gospodara nebesa i Zemlje, i Allah će ga štititi. A Allah najbolje zna i On je Zaštitnik Svojih robova.
 
Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović
Minber.ba

Trogodišnja Zehra iz Turske zna napamet već 37 Kur'anskih sura.

Trogodišnja Zehra iz Turske zna napamet već 37 Kur'anskih sura. Prije nego što je izgovorila babo i majko znala je Kur'anske sure. Njena majka dok je još bila trudna učila je Kur'an ili je slušala učenje Kur'ana.

Pogledajte i poslušajte naredni video snimak!

OKO JEDAN SAT NAVEČE, ČUJEM SIN (14 GODINA) ME ZOVE I VRIŠTI….

Ovo sto cu izloziti je vise namijenjeno da podijelim s nekim moje iskustvo: Oko jedan sat navece, cujem sin (14 godina)me zove, vristi. Sletim u prizemlje do njega da vidim sta je. On place, kaze mama ja poceo spavat i cujem neko me zove i kaze: “Ustani, idi pravi dzamiju!” Ja se okrenem na stranu i pocnem spavat, kad me nesto zgrabi i baci me na ledja. Otvorm oci i vidim samo nesto crno mi se navalilo na prsa i tusi me. Pokusao sam da te zovem ali nisam mogo doci do daha. Poceo sam uciti u mislima I glas mi se vrati. Ja ga malo smirim I kazem da se ne boji, da je to samo san. I stavim mu u kompjuter cd sa rukjom da slusa. Nisam glasno da moze lijepo slusat. I ukljucim mu da ponavlja kad zavrsi. Mislim, neka preslusa makar dva puta pa cu sici da ugasim.
 
Popnem se na sprat da gledam televizor dok on zaspi. I pored toga, mogla sam cuti tiho rukju. Ne znam sta se sa mnom desilo ni kad sam zaspala. Samo znam da sam pocela sanjat da mi je kcerka pala na pod I ne zna za sebe. Probudim se, ali nisam budna. Cujem da rukja uci ali ne mogu da se pomaknem. Ko da sam tu a I nisam. Ne mogu ni ruke da pomaknem, ni prst. Usta mi otvorena a ne mogu disat. Samo me jeza hvata I mucnina. Hocu da zovnem muza ali glas nije moj. Ne mogu ga zvati kad mi je vilica ukocena. Samo ispustam neki zvuk.
 
Cujem rukju na momente I onda vise ne cujem. Cujem neko drugi prica jezik koji ne razumijem. Ko da je arapski ali mi nije jasno kako. Kad cujem rukju znam da sam svjesna ali ne mogu pricat. Svim silama sam se trudila da izgovorim sehadet ali nece I nece, usta zaglavila, jezik ko da je odebljao. Ne mogu ustat, ne mogu ni vikat. U glavi 3-4 razna glasa I kao da opet cujem da neko cvili I zavija. Ne znam jesam li to ja. Svim silama sam se trudila da izgovorim sehadet. Iz mene samo izlazi zvuk:aa aaaa.

 
 
Tako ne znam ni ja koliko puta sam pokusavala. Nesto me tjera da izgovorim I znam da moram, ali ne mogu. Znam da me samo to moze spasit, ali glasa nema. Da mi samo muz hoce ustat da ugasi rukju, ali ne mogu ga dovikat, nema glasa. I tako sam se borila I tijelom I mozgom. Pritislo me, pritislo mi prsa I noge I ruke, sva utrnula. Strah koji sam osjecala ne mogu opisat. I mislim, samo da mi je pomaknut usta, ali ne mogu.
 
Sabrala sam svu snagu I molila Allaha da mi pomogne da ovo prodje, u sebi. I pokusavala. I onda, odjednom, usta se pomjerise I ja izgovorih iz sveg glasa, svom snagom La Illahe Ilallah, Muhammeden RasulAllah! Pritisak nestade I ja skocih sa kauca. Pipam lice I vidim da su mi usta jos uvijek otvorena ali mogu ih zatvoriti I mogu jezik pomijerati. Klonula sam. Cujem dole rukja jos uci. Odem u sobu I zovnem muza. On skoci, gleda u mene. Zamolim ga da ode ugasit rukju.
 
Bilo je tacno pola tri u jutru kad sam izgovorila sehadet. Ja legla na krevet, skupila se u klupko I od straha ne smijem pricati. Samo mi jecaji iz duse izlaze I samo mi se uzdise. Evo I sad, citav dan uzdisem kao da sam cijelu noc plakala pa mi se jecaji otimaju. Ne znam sta je bilo sa mnom ni zasto, ali znam da je bilo uzasno!
 
 
 
Jutros sam pokusala da razmislim dobro I da ubijedim sebe da sam to sanjala, ali ne mogu sebi lagat. Znam sta je san. Vise puta kad sanjam nesto, I u snu znam da sanjam pa nekad, ako je nesto ruzno, natjeram sebe da to “ispravim” I promijenim. Na primer, ako sam na mostu u snu, I most se ljulja I hoce propasti, ili ja propadam kroz daske, kazem sama sebi da je to moj san I da mogu sanjat kako ja hocu. I onda sanjam lijepo, ili zaustavim ljuljanje mosta. Ali ovo ovako nikad nije bilo! I znam da nije san jer sam cula rukju s vremena na vrijeme. Doduse, tesko je sve skontat. Jer povremeno sam cula I neke druge glasove a ne znam odakle dolaze.
 
Inace nisam plasljiva osoba. Bojim se samo Allaha, dz.s., i On mi je jedini spas. Prvi put u zivotu da sam se bojala toliko! I prije sam slusala rukju. Prvih nekoliko puta, nije bilo nikakvih reakcija. Pa onda, ono sto me je iznenadilo, prilikom slusanja, pocelo mi se povracati. Sljedeci put, uz povracanje dosao je osjecaj bola u zelucu a kroz sve to uzasna tuga, plac i gusenje. Pa sad ova reakcija, ovolikim intenzitetom, da se zaista bojim ukljuciti rukju bez necijeg strucnog prisustva.

Šta je zapravo 'saljevanje strave'?

Na prostorima bivše Jugoslavije, te sadašnje Bosne i Hercegovine, Sandžaka i šire je bio i još uvijek jeste rasprostranjen običaj pod nazivom 'saljevanje strave' ili 'saljevanje strahe'. Nepobitno je da ste barem nekad u životu čuli za ovaj običaj i praksu, ili ste i sami bili subjektom nad kojim se 'saljevanje strave' obavilo s ciljem ozdravljenja ili općeg boljitka nakon pretrpljenog straha ili traume. Unazad stotinama godina, ovaj običaj se prenosio s koljena na koljeno, obično su to radile starije nane i takozvane 'učevne' žene koje su važile ujedno i za pobožne vjernice. Nerijetko su to bile žene koje su nosile šamiju i klanjale pet vakata namaza. Međutim, ova praksa odnosno običaj nema apsolutno nikakvo utemeljenje u islamu, kako mu to neki pripisuju...



Sa istorijskog aspekta ovaj čin bacanja vrelog olova u hladnu vodu vuče korijene iz antičke Grčke. Ovaj običaj je također preuzet od strane pagana i vještica, odnosno magova koji se bave alhemijom i okultnim radnjama. Kroz istoriju saznajemo istražujući ovu pojavu, da su je također preuzeli narodi sa nordijskih prostora kao i narodi germanskog etniciteta, posebice Nijemci i Austrijanci, koji ovaj običaj tradicionalno obilježavaju na Silvestrovo, odnosno Novu Godinu s ciljem proricanja budućnosti, odnosno 'ogledanjem' u olovo kakva im dešavanja predstoje u narednoj godini.
Pod imenom 'molubdomansija' ova praksa se javlja u Grčkoj i samo ime je nastalo kombinacijom dvije grčke riječi: 'molubus' i 'manteia' što znači 'olovo' i 'božansko'. Vjeruje se da se do ove pojave došlo sasvim slučajno kada su alkemisti pokušali eksperimentisati s olovom s ciljem da ga pretvore u zlato. Olovo se smatra 'metalom smrti' te na osnovu tog ubjeđenja, njegova manipulacija od strane alhemista se vjerovatno pretočila u okultnu praksu interpretiranja oblika koje bi vrelo olovo zadobilo u momentu kada je bivalo bačeno u hladnu vodu.
U Srednjem vijeku, ova 'mini' proročanstva na indivudualnoj bazi su se vršila većinom nad bolesnicima kako bi im se prognoziralo ozdravljenje ili eventualna smrt. Smatrali su da samim činom olakšavaju paćenike na bolesničim posteljama. Lovci na vještice su također koristili ovu metodu da bi dijagnosticirali eventualnu povezanost bolesti s kojom bi pacijent bio shrvan, sa vještičijom crnom magijom te da li je bolesnik žrtva vještičijih čini.
U Njemačkoj su ovaj vid proricanja budućnosti pojedini uveli kao porodičnu tradiciju koju u ime dobre zabave i provoda u krugu porodice i dan danas prakticiraju. Poznato je pod imenom 'Silvesterblei' ili 'Bleigiessen', a kompleti sa popratnim alatkama se mogu kupiti u dosta prodavnica pred Novu Godinu u Njemačkoj. Svaki član porodice bi dobio svoju kašiku, svijeću te komadić čvrstog olova, i posudu s hladnom vodom. Obično je najstariji u porodici onaj koji je najviše upućen u tumačenje dobivenih oblika od vrućeg olova, nakon što bude bačeno u hladnu vodu. Kao i kod Grka, te ljudi iz Srednjeg vijeka, i Nijemci su interpretatori oblika olova u smislu proricanja budućnosti, osim što je razlika u svrhi interpretacije. Određeni oblici, koje nećemo navoditi, naime proriču uskoro putovanje, dobitak novca, novu ljubav ili čak i smrt. Na internetu se mogu pronaći razni detalji od strane osoba koje ovaj običaj prakticiraju, jer su to nasljedili od svojih predaka.
U Irskoj i Velsu, u 19-tom stoljeću ovaj vid 'zabave' su prakticirale djevojke s ciljem otkrivanja budućnost za koga će se udati, u smislu profesije budućeg supruga. Bacanje olova u vodu se izvodilo na Ilindan ili na noć vještica. Iz ova dva slučaja, Njemačke i Irske i Velsa, vidimo da se ovdje radi o čisto narodnom vidu zabave na jedan način koji je vrlo sličan horoskopu.
Na naše prostore ova praksa je vjerovatno došla putem Turaka Osmanlija. U Turskoj je ova praksa poznata pod nazivom 'kuršum dokme'. A čak i prije dolaska Turaka na naše prostore ova praksa se bilježi kod starih slavenskih paganskih naroda u vrijeme epidemije kuge. Iz gore navedenog spoznajemo da budući da u islamskoj literaturi nigdje ne nailazimo na praksu bacanja olova u vodu, ova praksa je praksa drugih naroda, pagana i kršćana, koja je se vremenom uvela i na naše prostore u neku vrstu tradicije odnosno običaja. U smislu nedostatka medicinske njege, ljekara, i apotekara ljudi su kroz istoriju pribjegavali okultnom i alhemijskom pristupu rješavanja raznih fizičkih i psihičkih stanja.
Kroz decenije se na ovu praksu pridodalo učenje Kur'anski ajeta odnosno molitvi iz Biblije, da bi 'liječenje' odnosno ' saljevanje strave' bilo što efektnije uz oslonac na volju Boga i Božiju moć, jer su osobe koje su smatrane 'liječnicima' u ovim slučajevima bile vjerovatno osobe koje su bile pobožne. Dakle šamanske bajalice su efektno zamjenjene sa ajetima iz Kur'ana ili eventualno stihovima iz Biblije.
Zvanični stav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je da oni ne proporučuju takav vid 'liječenja' jer nema utemeljenje i potvrdu u islamskim izvorima. Veliki broj profesora islamskih nauka su ovu praksu okarakterisali kao haram, posebno iz razloga jer je dokazano da se u nekim slučajevima prilikom 'saljevanja strave' uče Kur'anske sure naopako, a to je očiti dokaz džinnsko-šejtanskog djelovanja. Ovakave pojave se povezuju sa sihrima, te je stoga neophodno kloniti se ovakvih radnji, te prisustvovanja i podržavanja istih. Svako onaj ko se u prošlosti 'liječio' ovom metodom, kao i oni ili one koje 'liječe' na isti način bi se trebali pokajati Uzvišenom Allahu i zamoliti za oprost od počinjenog grijeha, te se zauvijek klonuti ove opasne radnje.

"Take three deep breaths" by Emir Šehanović from Rostfrei Publishing on Vimeo.

Akos.ba

Bože kako je lijepo biti voljen, ali ipak je ljepše voljeti...



Da li je neko u tvojim dovama, kao ti u mojim? Da li tvoje srce čezne za nekim, kao moje za tobom? Da li su tvoji snovi ispunjeni sa osobom koju želiš pored sebe, kao što su moji ispunjeni sa tobom?

Bože, kolika je ova ljubav?

Srce se cijepa, zadnje niti se kidaju, ali se ne predaje. Već dugo sam svjesna da taj djelić neće da se odrekne tebe. Osjećaj je to koji moram prihvatiti, sa kojim moram živjeti, kao što čovjeka prati bol sa kojim mora živjeti i na kojeg se mora naviknuti.

Samo jedan glas nježan, u snovima odnekud se pojavi. Žalim što nismo od početka zajedno. Razgovaram sa tobom u snovima, osjetim svaki tvoj pokret. Oči koje me gledaju kao da je zadnji put, pune želje, da svaki trenutak provedemo zajedno.
Bože kako je lijepo biti voljen, ali ipak je ljepše voljeti, i osjetiti tu toplinu oko srca, treptaj, dušu punu zadovoljstva, da postoji neko, ko ti je prisutan u mislima beskrajno.
Vrijeme neka pokaže svoje, Njegova volja će se desiti, dobra za oboje. A jedino On zna šta je za nas dobro, ma kolika moja želja bila, ipak je On Jedini Svevišnji, koji zna šta je dobro za mene i tebe. 


I zato ovo pišem, dovim Milostivom, želim da dođe dan kad ću te držati čvrsto za ruku, i neću te ispustiti do zadnjeg daha. I tek tada kad mi postaneš halal, tad ću biti zadovoljna, da Allahovu srdžbu ne izazovem. 

I tamo negdje, u najljepšim baščama, gdje cvjeta najljepše cvijeće okom neviđeno, gdje se širi miris mošusa, inšAllah biti sa tobom zauvijek.