Praktičan savjet kako da uživate u namazu

Ako primijetite da vam misli lutaju u toku namaza i teško se koncentrišete, pokušajte primijeniti slijedeći savjet... 

Ako pričate s nekim koga puno volite, o kome stalno maštate, nekoga sa koga nikad ne biste skinuli pogled kada pričate s njim i čije riječi vas okrepljuju kao hladna voda kada ste žedni, zar ne biste uživali u tom razgovoru?

Zar ne bi bio divan osjećaj pričati s nekim tako posebnim? Kad ste zaljubljeni do ušiju, zar uopće brinete šta se oko vas događa? Vaše srce i um su zadivljeni ljepotom onoga koga volite…

Stoga, zamislite kad klanjate da razgovarate sa vašim Voljenim Allahom!

Svaki osjećaj ljubavi, nade, poštovanja i posvećenosti samo da biste bili sa vašim Voljenim izlazi sa svakom rječju Kur’ana dok ga učite na namazu, sa svakom zahvalom Gospodaru koju usnama izreknete.

Dok to radite, zamislite da ste iza Meleka smrti koji samo čeka da vam uzme dušu dok predate svoj posljednji selam na kraju namaza. Nema vremena za sastanke, za ispite, nemate nikoga da zovete upomoć. Nemate čak vremena ni da se sažaljevate. Momenat nakon što završite namaz, vaše vrijeme na ovom svijetu je isteklo. Posljednja i jedina stvar koja vam je ostala da obavite je ovaj namaz, ovaj momenat u kojem ste trenutno.

Na šta ste sada koncentrisani?

Autor: Maryam Amirebrahimi

Za Akos.ba preveo: Nedim Botić

Kćerka italijanskog političara prešla na islam

"Hidžab je moj način života kojeg je Allah izabrao za mene" - napisala je na svom Facebook profilu Manuela Franco Barbato, koja se sada zove Ajša - prenosi Giornale.

"To je božanski zakon čiji sam ja obaveznik." kazala je ona.

Ajša je kći Franca Barbatoa bivšeg zastupnika stranke "Italy of Values".
Ova mlada djevojka je odlučila da pređe na islam za vrijeme studija u Universitu Lorientale u Napoliju. Trenutno je apsolvent i majka dvoje djece. Živi sa porodicom u Indiani.

Ajšina odluka da prihvati islam šokirala je njenog oca koji je izjavio da je prošao težak period otkako je njegova kćerka prešla na islam.

Iako je pokrivena, Ajša podržava kandidaturu svoga oca za gradonačelnika Napolija. Prema statističkim podacima koje je objavila državna agencija ISTAT u Italiji živi oko 1,7 miliona muslimana, uključujući i 20.000 konvertita.

Istraživački centar "Pew" u januaru je objavio anketu prema čijim podacima 63 posto Italijana ima negativan pogled na muslimane.

Grci su na drugom mjestu sa 53 posto, dok većina Francuza, Britanaca i Njemaca imaju pozitivno mišljenje o muslimanima

Izvor: Aboutislam.net

Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić

Poučna priča: Koliko koštaju riječi "Volim te"?

Jedan moj poznanik mi je rekao da je cijeli život proveo pokušavajući da učini svog oca ponosnim na sebe...

Bavio se istim poslom kao i njegov otac, bio je u istom sportskom timu, pa je čak i živio u istoj ulici.

I premda se kasnije oženio i imao sopstvenu djecu, čitav život je čekao na očevu potvrdu sopstvenih dostignuća.

Kada mu se otac jako razbolio, ovaj moj prijatelj je proveo mnogo vremena kraj njegove postelje.

Jednog dana, malo prije nego što je preminuo, starac je rekao svom sinu: „Dječače moj, volim te! Uvijek si bio predivan sin, i tako se ponosim tobom.“

Moj prijatelj je briznuo u plač, jer je tada konačno čuo riječi koje je čekao cijelog života. (Izvor: knjiga „60 Tips for Self-Esteem“ Lynde Field)

Poruka ove predivne priče je jasna: nemojte se ustručavati da pokažete koliko cijenite i volite ljude oko sebe. Zapitajte se koga cijenite i volite u vašem životu? 

Jeste li to ikada rekli toj osobi? Ako niste, onda to učinite.

Koliko puta supruge čeznu za lijepom riječju od muževa, a ovi toga nisu ni svjesni?

U vremenu kada se se međuljudski odnosi nalaze u velikim problemima, potrebno je oživjeti praksu upućivanja komplimenata i pohvala našim voljenima, našim dragima koji možda dugo vremena čekaju da im kažemo da ih volimo, baš poput čovjeka iz ove priče.

Znajte da kada pohvalimo druge ljude i odamo im priznanje, oni osjete povećanje sopstvenog samopoštovanja, a i mi isto tako!  Kad god pomognete nekoj osobi da se osjeća dobro u vezi s sobom, onda se i vi osjećate mnogo bolje.

Zato svi vi koji imate nekoga ko vas voli, ne zaboravite da budete blagi i milostivi spram njih. Kao što je Allah bio prema nama kad ih je poslao u naš život. Jer doista niti ne znamo koliko nam neko znači dok ga ne izgubimo. Pa nemojte čekati taj trenutak i ne odgađajte dobra djela.

Ne gubite vrijeme. Odmah se sjetite nekog ko vas voli, ili koga vi volite. Otiđite i recite im to. Recite im koliko vam znače i koliko su vaši životi ljepši zbog njih. Uradite to zbog Allaha, čisto. Bez traženja ičega zauzvrat. Uradite to i tada ćete znati da ste uistinu blagoslovljeni i sretni. 

Za Akos.ba piše: Nedim Botić

Istinita priča: Majčina dova

Pokušao sam saopštiti joj na neki lijep, poseban način. Ali zar postoji lijep način za potvrditi zlu sumnju ako je to bilo zlo, osim što se zlim prikazivalo. Tražio sam način da uz osmijeh potvrdim naš najveći strah i tako pokušam olakšati, ne sebi, jer meni, za čudo golemo, nije teško palo, nego njoj za koju po prvi puta nisam znao kako će reagovati, kako će se sa odredbom nositi. Morao sam i jednostavno sam izabrao, reći istinu, ali uz osmijeh. „Mama, potvrdili su dijagnozu, ali nemoj da brineš, ima i muštuluka. Od stotinu i nekoliko tipova, ovaj je najjednostavniji. Kažu da umire tek pet od stotinu oboljelih osoba. To su, mama, vjerovatno neki starci, kojima je svakako bilo suđeno. 

Mama stvarno ne treba da brineš. Nego de ti nama kahvu kad si već započela. Znaš, ja bih, ali malo me još ova lijeva ruka zeza zbog operacije. Hajde bona što si se zamislila...“, osmijehnuo sam se. Zjenice njenih očiju neprirodno su se širile, a onda je nekim čudnim, ne onim njenim mehkanim, nego nekim drugim, drhtavim, dubokim poput muškog, zbunjenim i teškim glasom izustila: „Irhame, to nije smiješno. To nije nimalo smiješno. Ne može to. Nije to za smijati se. Irhame, pa to je... Irhame, rak!“ Progutala je neki težak kamen, nešto čemu nije poznavala ukus, nešto što nikada do tada nije mirisala. Popili smo kahvu. Ipak sam ja skuhao. „Bit ćeš ti dobro. Bog je milostiv. On voli robove Svoje. On voli, pa iskušava, dijete moje“, razmišljala je. Dugo smo sjedili tako. Naizgled sasvim miran, uskoro je zaspao dan.

Dva dobra - toplu postelju i miran san nikako nije umjela da sjedini. Vazda se jadala na vrućinu, a vrele julske noći, uz još duže i toplije avgustovske, bile su u zavadi sa snom. Čuo sam pjesmu baglama na vratima kupatila. Cijelu noć su pjevušile.

Jutro je presrelo moje misli na putu od lijepih sjećanja na minule dane do neizvjesnosti o zapisanoj budućnosti. I tek što sam, činilo se, legao, babo je zvao na doručak. Nešto ranije nego uobičajeno. Nas dvojica smo morali put Sarajeva, po mišljenje doktorice Obralić, a onda u Zenicu, po odobrenje za liječenje u Sarajevu, po odobrenje koje nikada nismo dobili.

„Cijelu noć nije zaspala.“, zamišljeno je progovorio babo. Isprekidane bijele linije na auto-cesti čas su se smjenjivale s lijeve, čas sa desne strane. Žurili smo. „Opet je uhvatila vrućina?“, upitao sam. „Ne, nije se žalila na vrućinu. Cijelu je noć klanjala. Nikad nije 'vako.“, odgovorio je. Zašutio sam. Zamislio se.

Odredili su terapije. Odredili su da ću biti liječen u Zenici. Nismo bili oduševljeni, ali smo morali prihvatiti. Prethodnom prilikom, kada sam svojevoljno napustio bolnicu u Zenici i uz pomoć dobrih poznanika i njihovih, meni nepoznatih, prijatelja dobio mjesto u bolnici u Sarajevu, spasio sam se liječenja od bolesti koja nije imala nikakvu vezu sa mojom stvarnom dijagnozom. Ovog puta sam se nadao da će znati prepisati iz recepta i znati pripremiti smjesu lijeka protiv germa cell tumora. Kasnije se ispostavilo da su znali. Drugo je pitanje zašto pet puta nisu imali na zalihama vrstu potrebnog „otrova“. Tim imenom svi mi koji smo liječeni, zovemo misteriozna farmaceutska sredstva pohranjena u staklene boce umotane u aluminijsku foliju. Otrov, šta drugo nego otrov.

Odredili su terapije. Odredili su da ću biti liječen u Zenici, gradu bolnica i zatvora. Takvim sam ga u tom trenutku doživljavao. Vratili smo se kući.

Bila je neprirodno tiha. Činila se duboko zamišljenom. Govorio sam: „Mama, rekli su da dođem u naredni ponedjeljak. Hajde neka i to jednom počne. Četiri ciklusa po mjesec dana. Možda i tri ako bude išlo dovoljno brzo. U januaru ćemo na zimovanje. Vala ćemo uzet pet dana na Vlašiću, pa nek bude šta biti mora. Biće to dobro mama. Vjeruj mi. Ja osjećam.“

 „Allah će dati ono najbolje“ - spustila je lijevu ruku na moje rame. Desnom se čudno držala za stomak. „Jel' te nešto boli?“, upitao sam. „Ma nešto me stomak zeza. Biće da sam se prehladila, al ne beri brige“, nasmiješila se.

Tih dana kupovali smo pidžame. Jeste da sam već imao tri skoro nove, kupljene ni punih mjesec dana ranije, ali u prirodi mi je uvijek bilo da imam rezervu. Često sam čak i za jednodnevne izlete uz roštilj, kupovao nove majice. U kući su uvijek govorili da samo za svoje potrebe moram postati milioner. Ja bih odgovarao kako već jesam milioner, jer imam milion želja. Znali smo naše puteve do izvora osmijeha, šalili se na poseban način. Babo i mama, sestra i ja bili smo složna četveročlana porodica, povod čuđenju mnogih, nerijetko i povod zavisti.

Tih dana pred odlazak u bolnicu kupovali smo i kozmetiku. Slušali smo kako koža usljed terapija postaje dosta iritabilna. Mamu je bolio stomak. Kupili smo i neku vrstu 'brzonatikača'. Tako smo zvali papuče koje su bile jednostavne za obuti. Slušali smo kako je povraćanje često i kako neću moći stići do kupatila i da ću prljati bolničke hodnike. Mamu je sve češće bolio stomak.

Vjerovali smo da je riječ o gripi ili nekoj jačoj prehladi, ali radi otklanjanja sumnje dogovorili smo termin za ultrazvučno smimanje abdomena. Babo i mama išli su sami. „Hajde Lilo da i to riješimo, pa da naredne sedmice hairli krenemo sa Irhamovim liječenjem.“, govorio je babo na polasku.

„Što si ti tako zabrinut? Šta je doktor tebi rekao kada te samog pozvao u ordinaciju? Zašto šutiš Esade?“, mama je zabrinuto pitala po povratku. „Ma ništa strašno bona Lilo. Kaže neka upala slezene. Vjerovatno si se malo više prehladila. Sutra ćemo tvom doktoru.“, odgovarao je. Pogledom je išaretio da odem u svoju sobu. Poslije je i on došao.

„Irhame, ti si hrabar. Meni je teško. Moram ti reći. Mama ima karcinom jetre, koji je metastazirao na trbušnu maramicu. Doktor je pitao šta smo radili. Pitao je gdje je mama bila ranije. Ovo nikako nije dobro.“, obrazi su mu porumenili. I dok su zjenice njegovih očiju postajale sve šire, u mojim ušima se stvaro vakuum. „Znači zajedno na onkologiju.“, nakon kratkog vremena progovorio sam. „Da je bogdo na onkologiju.“, odgovorio je.

U ponedjeljak sam primljen na odjel onkologije u bolnici u Zenici. Mama je u srijedu primljena na odjel gastroenterologije. I ona je primljena u Zenicu. Ja sam zadovoljavajuće podnio prvi mjesec terapija. Mamu su prebacili u Sarajevo. Maštali smo o operaciji.

Ne želeći da gledam kako mi kosa opada, sâm sam obrijao glavu. „Stavi kapu da se ne prehladiš“, prvo je što je rekla kada me prilikom posjete vidjela. „Mama, septembar je, ovo taman dobro dođe.“, odgovorio sam. „Samo ti nju stavi, molim te. Ovdje kod mene u bolnici ima promahe, a ti se sad brzo umaraš i znojiš.“, odgovorila je. Nije nju brinula promaha. Bilo joj je teško gledati.

„Šta znači palijativno?“, babo je upitao sestru. „Palijativno? To je kad otpuste bolesnika i liječe ga kući. Tako se liječe starci ili teški bolesnici. Što pitaš?“, upitno je odgovorila. Babin glas je zadrhtao. „Subhanallah. Zvala me Lila. Kaže otpuštaju je iz Sarajeva. Rekli su joj da ide na palijativno. Ona pita gdje je to.“, rekao je. Opet je nastupio vakuum. Ista ona tišina kao nepunih mjesec i pol ranije kada smo saznali maminu dijagnozu.

Izmoren terapijom koju sam tih dana primao, ali dovoljno ponosan i veličinom ponosa osnažen, odnio sam majku do mejtaša. Izmoren iskušenjem u kojem sam se našao, ali dovoljno ponosan jer Gospodar Njemu vjerne najviše iskušava, majci sam dženazu klanjao. Poveden njenim primjerom stalno sam pokazivao strpljivost. Ali duboko u meni, tamo gdje hrabrost ne vodi glavnu riječ, drhtala je duša sa bezbroj pitanja.

Od dâna majčine i moje bolesti do dana ovog pisanja prošle su godine. Božijom voljom, dovama mnogih, zalaganjem doktora i mojim trudom pobijedio sam karcinom. Skoro da sam i zaboravio težinu procesa liječenja. Gotovo da ne osjećam posljedice operacije koja je prethodila. Mnogi koji su me prethodno poznavali već su i zaboravili moju borbu. Većina onih koje sam naknadno upoznao ni ne zna taj dio prošlosti. Na mnoga životna pitanja pronašao sam odgovore. Riješio sam veći dio redovnih nedoumica. Ali na jedno pitanje odgovor ne mogu pronaći, pronaći ili onaj odgovor koji se ukazuje prihvatiti.

Zašto majka one julske noći, kad je za moju bolest taze saznala, one noći kad su podnice po kući svu noć škripale, do sabaha nije spavala.

Kakvu je majka dovu učila?

Za Akos.bA piše: Irham Fejzić

(PITANJA) Kako da zaštitim dijete?

Pitanje: Allah me je počastio kćerkicom, elhamdulilah, pa me zanima šta supruga i ja možemo učiniti za nju da je zaštitimo od šejtana te da bude blagoslovljena. Čitao sam o vodi, mlijeku i medu na koje se nauče određene sure pa se to pije, međutim, u svim slučajevima radilo se o liječenju osoba oboljelih od sihra, a mi s tim, hvala Allahu, nemamo problema. Mogu li se voda, mlijeko i med u tom kontekstu koristiti kao prevencija?
 

Odgovor: Sačuvao Allah Vašu kćerkicu od svakog zla, blagoslovio je ma gdje bila, te je učinio poslušnom vama. Prvo čime roditelj osigurava svoje dijete od iskušenja i nevolja jest klanje akike, a to je prinošenje žrtve Allahu, džellešanuhu, kao izraz zahvalnosti na blagodati djeteta. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Svako dijete zalog je svoje akike, koja se zakolje sedam dana poslije njegova rođenja, kad mu se obrije glava i nadjene ime” (Ahmed i Et-Tirmizi, kao Semurino, radijallahu anhu, predanje). Drugo čime roditelj štiti svoje dijete jest učenje dove pomoću koje je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, štitio Hasana i Husejna, svoje unuke: “Stavljam vas u okrilje Allahovih savršenih riječi od zla svakog šejtana, gmizavaca i oka urokljivog!” (A na arapskom jeziku glasi: U‘ÎZUKE BI KELIMĀTILLĀHIT-TĀMMETI MIN KULLI ŠEJTĀNIN VE HĀMMETI VE MIN ŠERRI KULLI ‘AJNIN LĀMMETI.)

 Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao bi: “Ovom je dovom moj praotac Ibrahim tražio zaštitu za Ismaila i Ishaka” (El-Buhari). Možete, također, kad uđete u kuću proučiti Ajetul-kursi, u svakoj sobi, kao što je to činio Abdurrahman b. Avf, radijallahu anhu. On bi, zapravo, ovaj kur’anski ajet, pošto bi ušao u kuću, proučio u ćoškovima kuće – kao da njihove kuće nisu imale onoliko soba koliko imaju naše kuće. Treba znati da šejtani žive i u kućama, s ljudima, a iz njih ih tjera izgovaranje Allahova, džellešanuhu, imena, zikrullah, čitanje Kur’ana, a posebno sure El-Bekara. Tu je i Ukbino, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad je riječ o dovi, ne postoji ništa slično surama El-Felek i En-Nas. A kad se radi o traženju zaštite, također ne postoji ništa slično njima” (En-Nesai). Roditelj može proučiti ove dvije sure na dlanove i potrati svoje dijete, oslanjajući se na Gospodara nebesa i Zemlje, i Allah će ga štititi. A Allah najbolje zna i On je Zaštitnik Svojih robova.
 

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Minber.ba

Osam vrsta ljudi koje Allah, dž.š., voli

U riječima Uzvišenog se ističe osam vrsta ljudi koje Allah, dž.š., voli, i navodi primjere takvih:

 

1.”Koji se uzdaju u Allaha”:

Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega. (Ali ‘Imran, 159)

 

2.”Koje se mnogo čiste” ili ” Koji su čisti”:

I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci:” To je neprijatnost.” Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju. A kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio. – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste. (Al-Baqara, 222)

 

Ti u njoj nemoj nikad molitvu obaviti!Džamije čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuju da u njoj obavljaš molitvu.*U njoj su ljudi koji vole da se često peru, a Allah voli one koji se mnogo čiste.( At-Tawba, 108)

 

 

3. ” Koji se kaju”

Oni koji se kaju, i Njemu klanjaju, i Njega hvale, i poste i molitvu obavljaju, i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i Allahovih propisa se pridržavaju. A vjernike obraduj. (At-Tawba, 112)

 

4. “Pravedne”:

Oni mnogo laži slušaju i rado ono što je zabranjeno jedu; pa ako ti dođu, ti im ili presudi ili se okreni od njih; ako se okreneš od njih, oni ti ne mogu ni malo nauditi. A ako im budeš sudio, sudi im pravo jer Allah voli pravedne. (Al – Ma’ida, 42)

 

Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista pravedne voli. (Al-Hugurat, 9)

 

Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone . Allah, zaista, voli one koji su pravični-. ( Al- Mumtahina, 8)

 

5. “One koji se na Allahovom putu bore”:

Allah voli one koji se na Njegovom putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti. ( As – Saff, 4)

 

6. “Izdržjive – Koji su strpljivi u nevolji”

A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile, i nisu posustajali niti se pravdali – a Allah izdržljive voli – (Ali ‘Imran, 146)

 

7. ” Koji su svjesni Boga – Pobožni”

Oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet neće od tebe tražiti dozvolu da se ne bore zalažući imetke svoje i živote svoje. – A Allah dobro zna one koji su pobožni. (At-Tawba,4)

 

Kako će mnogobošci imati ugovor sa Allahom i Poslanikom Njegovim?! – Ali, s onima s kojima ste ugovor kod Časnog hrama zaključili, sve dok se oni budu ugovora pridržavali, pridržavajte se i vi, jer Allah zaista voli pobožne. (At-Tawba, 7)

 

8.” Koji dobra djela čine”

I imetak na Allahovom putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro djelo činite; Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine. ( Al-Baqara, 195)

 

za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine: (Ali ‘Imran, 134)

 

I Allah im je dao nagradu na ovom svijetu, a na onom svijetu daće im nagradu veću nego su zaslužili, – a Allah voli one koji dobra djela čine. (Ali ‘Imran, 148)

 

 

Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mjesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. I ti ćeš kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ali im oprosti i ne karaj ih! – Allah, uistinu voli one koji čine dobro. (Al – Ma’ida, 13)

 

Onim akoji vjeruju i dobra djela čine nema nikakva grijeha u onom što oni pojedu i popiju kad se klone onoga što im je zabranjeno i kad vjeruju i dobra djela čine, zatim se Allaha boje i vjeruju i onda se grijeha klone i dobro čine. A Allah voli one koji drugima dobra djela čine. (Al – Ma’ida, 93)

 

A sada da vidimo koji je to zajednički imenitelj koji povezuje ovih osam vrsta ljudi?

Odgovor bi bio: Svi oni se odlikuju izvrsnim vrlinama duše: pouzdanje u Allaha, dž.š., čistoća, pokajanje, pravednost, borba na Allahovom putu, strpljenje, imati Allaha stalno na umu, činjenje dobra – sve su to vrline koje su sastavni dijelovi ljepote duše , a što daje unutarnju ljepotu čovjeku[1].

Ranije smo u poglavlju “Definicija ljubavi” naveli da je ljubav Allaha, dž.š., “ljubav ljepote”, shodno hadisu: ” Zaista je Allah lijep i On voli ljepotu”[2].

Ovdje podvlačimo: “Činjenje dobrog djela” predstavlja više od jedne vrline – šta više, ono obuhvata sve vrline.

To jasno vidimo u hadisu:

“Činjenje dobrog djela je da si pokoran Allahu dž.š. kao da Ga vidiš, a On tebe zasigurno vidi“[3].

Potpuna pokornost Allahu dž.š. – da bude takva kao da vidimo Allaha, dž.š. – zahtijeva sve vrline. A to, u stvari, predstavlja korjen imenice”ihsan“(činjenje dobrih dijela”), a “ihsan” u arapskom jeziku ima isti korijen kao i imenica “husn“(“dobrota”), a dobrota je ljepota – suprotno od neuljudnog i nakaznog[4].

Činjenje dobrog djela je pokazatelj ljepote duše ili unutarnje ljepote, što se poklapa sa opisom ljubavi Allaha dž.š.koji smo izvukli iz hadisa u kome se kaže: “ljubav je ljepota“.

U svim gore pomenutim ajetima imamo osjećaj kao da Allah, dž. š., kaže da voli one koji se odlikuju lijepim dušama, a Allah, dž.š., je Onaj Koji najbolje zna.

Isto to razumijevamo, također, i iz sljedećeg ajeta:

Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – a Allah prašta i samilostan je . (Ali ‘Imran, 31)[5]

 

Allah dž.š. voli one koji slijede Sunet Božijeg poslanika – za one koji slijede Sunet Božijeg poslanika biti isvrsnih vrlina i činiti dobra djela je nužnost, jer je Božiji poslanik bio takav – stvoren s “najljepšom ćudi”.

jer ti si, zaista najljepše ćudi. (Al-Qalam, 4)

 

Rekao je Svemogući Milosnik: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti” – a On nikome, osim Poslaniku, nije obećao Svoju ljubav.

Naime, ostalim ljudima je obećao Svoju ljubav ako budu slijedili Sunnet ne obećavajući im potpuni uspjeh u tome. Ovdje vjerovatno imamo – a Allah je Onaj Koji najbolje zna – veliku tajnu: da je jedini koji voli Allaha i kojeg Allah voli, u potpunosti, Poslanik. To potvrđuje činjenica da se u Kur’an Kerimu nigdje ne navodi za čovjeka, u kontekstu sadašnjosti, izraz:”on voli Allaha i Allah voli njega”. Zaista, jedino stanje za koje imamo taj opis (za čovjeka) je u kontekstu budućnosti, kao u sljedećem ajetu, koji smo i ranije navodili:

O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, – pa, Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve. ( Al –Ma’ida, 54)

Poglavlje iz knjige Ljubav u Kur’anu autora Ghazija bin Muhammada bin Talala

____________________________________________________________________________

[1] Jer Allah dž.š. voli temeljitost. Božiji poslanik je rekao: “Allah voli kada neko od vas radi temeljito posao svoj” (Prenosi at-Taberani u “Al-Mu’džam al-Awsat” (1/275)

Zaista je temeljitost djelo lijepe duše ili lijepo djelo od strane lijepe duše, a Allah je Onaj Koji najbolje zna.

[2] Sahih Muslim, 99, “Kitabu-l-Iman”

[3] Sahih Muslim, 99, “Kitabu-l-Iman”

[4] Az-Zubejdi, “Tadžu-l-Arusa”, tom 18, 140.

[5] Ima osam kategorija ljudi koji vole Allah dž.š., oni su oni koji slijede Allahovog poslanika, oni su oni koji su obuhvačeni u ovom ajetu.

Poučna priča o majci i sinu

Ovo je  priča koju nam je prenio šejh Vesim Jusuf  sa nedavno održane hutbe 

“Majka, zagazila u duboku starost, svaki dan od 10 sati ujutru pa od 17 poslije podneva, sjedi i boravi  u jednoj od džamija u Emiratima. Džamija u kojoj ova majka boravi svaki dan, nalazi se u sklopu velikog trgovačkog centra.  Iz kuće svoga sina, ponese sebi hrane, tamo se abdesti, klanja i jede kad bude vrijeme, tako svaki dan u vremenu kojeg smo naveli.

Za to vrijeme, dok ona boravi u džamiji, njen sin bude na poslu. Možda će neko kazati da je ona tamo zbog ibadeta ili možda da prosi poslije namaza pred džamijom (ovo je inače praksa u arapskom svijetu, da siromasi poslije namaza pred džamijom prose), ali nije to razlog! Stvarni razlog njenog boravka u džamiji svaki dan, jeste što ne smije da ostane u kući svoga sina, ne smije da bude u njoj, jer smeta njegovoj ženi i zbog toga,  ne želi da bude na teretu njima, jer zbog njenih  (ženinih) pritužbi, sin galami na svoju majku.

Da li se ovo dešavalo prije kod naših očeva? Nažalost, mi smo ummet (narod), koji u zadnje vrijeme više drže do svojih prijatelja i žena, nego do svojih majki. Sve će uraditi da zadovolji svoju ženu, pa čak i da majku udalji od sebe na jedan grub i ružan način. Veoma raširena  pojava, a to je, da se  javno i bez imalo stida i srama,  čini  nepokornost  prema roditeljima.

Od predznaka Sudnjeg dana je i ovaj veliki grijeh, koji čovjeka može da odvede u Džehennem. Danas možete vidjeti da sinovi  više drže do svojih prijatelja, redovno ih posjećuju, obilaze, kupuju poklone, nego to to rade sa svojim roditeljima.

Onaj kome je danas majka živa, neka čini Allahu sedždu zahvalnosti, neka bude sretan što je ima, što je može vidjeti i biti joj poslušan u ovako teškom vremenu, kad se izgubio svaki stid i svako dostojanstvo.

Znaj dragi brate i sestro, tvoji   roditelji, oni su ti Džennet i Džehennem!  Ebu Umame, r.a, pripovijeda da jedan čovjek došao Allahovom poslaniku, s.a.v.s, i upitao ga: “Kakva je obaveza čovjeka prema roditeljima?” na što mu je Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: ”Oni su ti i Džennet i Džehennem”

Služenje ili hizmet roditeljima ubraja se u Allahu, dž.š, ugodna dijela s kojima se dospijeva do Dženneta. Džabir bin Semure, r.a, prenosi hadis koji bilježi imam Taberani, da je Poslanik, a.s, jednom prilikom penjući se na mimber, neuobičajeno tri puta izgovorio amin, nakon čega ga je neko od prisutnih upitao zašto je to uradio, a je on odgovorio

”Došao mi je melek Džibril i rekao:

- Neka je ponižen i prezren onaj kod koga jedan ili oba roditelja dožive starost, a on, služeći im, ne zasluži Džennet. Muhammede, reci amin! pa sam ja izgovorio amin.

- Neka je ponižen i prezren onaj ko dočeka ramazan i u njemu ne zasluži Allahovu milost. Muhammede, reci amin! pa sam ja rekao amin.

- Neka je ponižen i prezren onaj u čijem se prisustvu spomene tvoje ime, a on ne prouči salavat na tebe. Muhamede, reci amin! pa sam i na tu njegovu dovu izgovorio amin.”

Za Akos.ba preveo i prilagodio: Saudin Cokoja

(PRIČA) Kako je Allah podario dijete paru koji je izgubio svaku nadu

Oženjen sam već sedam godina. Sve što sam očekivao u braku to sam i našao. Lijepu i bogobojaznu ženu, krov nad glavom, stalan i siguran posao. Međutim, mene i moju ženu Allah, dz.s. nije opskrbio djetetom. U naš život počela se polako uvlačiti dosada, nesigurnost i gubljenje nade.
Počeli smo obilaziti doktore i bolnice. Velike napore smo ulagali, svakog poznatog doktora u zemlji smo posjetili, čak smo putovali i van države. Raspitivao sam se za doktore koji su iskusni i specijalisti za neplodnost (sterilnost). Mnogo nalaza, analiza, terapija i lijekova, ali ništa, nije bilo nikakve koristi!

Razgovori između mene i moje žene svodili su se uglavnom o „tom“ i „tom“ doktoru. Kakav je, šta li će da nam kaže.?
Naša očekivanja i liječenje kroz razne terapije odužile su se dvije godine. Neko od njih kaže da je do mene, neki kažu da je do moje žene, bilo kako bilo, dani su prolazili, naša psiha je bila sve više i više opterećena tim problemom.. Kroz svoje ponašanje i razgovor, pokušavao sam da se „pravim“ da ne razmišljam o tome kako bih isto i kod žene probudio zanimanje za nečim drugim, ali nije išlo, jednostavno o tome smo samo mislili i govorili.
Dodatni teret su bili ljudi oko nas. Mnogo pitanja a nema odgovora.
„Pa šta više čekate?“ „Do koga je, da li ste išli doktoru?“ „Ja sam čula za ženu čim je otišla tom i tom doktoru, odmah zatrudnila“. Hmm, kao da je stvar u našim rukama, ali ko narod..
Jedne noći dok sam se spremao da pređem put, kad pored mene čovjek slijep, koji je takođe krenuo da pređe preko puta. Uzeo sam ga za ruku, razgledao da nema automobila i preveo ga na drugu stranu.

Kad smo stali na pločnik, zahvalio mi se na pomoći i zaželio mi zdravlje i bereket u životu.
Taman kad sam htio da krenem, osjetio sam da me i dalje drži za ruku i ne pušta je, kao da želi da ostanem. Zatim je upitao:“Da li si oženjen?“ Odgovorio sam:“Da, jesam.“ Onda je upitao: “Aaa, imaš li djece?“ Iznenadio sam se njegovom drugom pitanju odgovorivsi: “Ne, nemam, nije nas Gospodar opskrbio djecom, već sedam godina čekamo.“ Slijepac pusti moju ruku i reče:“Sinko moj, meni se to isto desilo u životu. Dosta godina nisam imao djece, sve sam obišao i pokušao, samo mi je jedno ostalo, DOVA ALLAHU, s.w.t. Na svakom namazu sam dovio kur'anskom dovom koju je koristio Zekerija: “Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!“ (Al-Enbija, 89)
Nakon ustrajnosti u dovi, Allah me opskrbio sa sedam sinova, hvala Allahu! Kad smo se htjeli rastati, on me ponovo uhvati za ruku i reče:“Ne zaboravi dovu!“

Da, na jedno i glavno smo zaboravili, DOVA! Rekao sam ženi šta mi se desilo. Razgovarali smo i analizirali naše stanje. Sve smo pokušali, samo još nismo pokucali na vrata Onoga koji ne odbija ničiji zahtjev! Podsjetio sam ženu da mi je prije dvije godina jedna starica govorila:“Sinko, samo dova i dova!“ Ali sam to bio nekako smetnuo subhanAllah.
Očistili smo svoje nijjete. Počeli smo iskreno na svakom namazu, na svakoj sedždi da dovimo. Posebno smo bili ustrajni u zadnjoj trečini noći. Birali smo vremena u kojima Allah prima dove svojih robova. Bili smo stpljivi, nadali smo se Allahov milosti. Nismo ni sekunde posumljali da će nam Allah odbiti naše dove.

SubhanAllah, nakon nekog vremena otišao sam sa ženom na redovnu kontrolu. Nakon pregleda, doktorica se nasmijala. Samo je rekla: “Nek je sa hajrom, postat će te ako Bog da roditelji!“
Allahu ekber, nisam ništa mogao da kažem, osim: “Hvala ti Gospodaru!“ Dok smo se ja i žena gledali u našim mislima bila je ista misao: “Kako je samo Gospodar Milostiv!“
Nakon što nam je Allah iz svoje milosti podario dijete, trenutno na sedždama dovimo: “Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju.“ (El-Furkan, 74)

Saudin Cokoja (prevod iz knjige "Ez-zemenu el-Kadim)

Djevojka koja je sve ostavila da bi uživala u islamu

Ova priča se dogodila lično meni. Prije oko tri nedjelje, na e-mail mi je stiglo pismo od djevojke koja živi u Australiji. U njemu je stajalo:

“Ja sam djevojka, porijeklom Libanka. Otac mi je musliman, a majka kršćanka. Do desete godine sam živjela u Libanu. Tada su mi se roditelji preselili u Australiju, veza s Bliskim istokom se prekinula. Sada imam 22 godine. Dolaskom u Australiju, moja veza sa vjerom je u potpunosti nestala. Sve što sam znala je da sam muslimanka. Ne znam ni kako Mushaf izgleda, čak ne znam ni Fatihu. Ne znam kako da klanjam. Vjera nema nikakve važnosti u mome životu.
Roditelji su se razveli i stupili u brak s drugim osobama. Kada sam upisala fakultet, i otac i majka su napustili Australiju i ostavili me bez porodice i rodbine. Nisam znala ništa o mojim precima u Libanu. Bila sam prinuđena raditi kako bih se izdržavala. Ujutro bih išla na fakultet, a navečer radila u baru. Imala sam prijatelja u zapadnjačkom značenju te riječi. Nisam ostavila ni jedan grijeh, a da ga nisam uradila bez stida i bola.

Postala sam prava zapadnjakuša. Skromno poznajem arapski jezik. Zbog izrazite ljepote učestvovala sam za Mis Novog Zelanda i pobijedila na lokalu. Sada se pripremam za finalno takmičenje. Postala sam model s naslovnih strana.
U tom periodu sam posjetila jednu libansku porodicu koja živi u Australiji. Kod njih sam gledala ramazansku seriju o čednosti i vidjela adresu sajta. Bila sam jako potrešena, jer se serija obraćala direkrno meni. Zato vam šaljem pitanje: Da li je moguće da me Allah, dž.š., prihvati i da Mu se vratim?”
Kada mi je stiglo ovo pismo, pomislio sam: Subhanallah, koliko god ljudska duša bila na dnu, ona žudi za Allahom. Kako god stomak žudi za hranom, tako i duša žudi za Allahom. Poslao sam odgovor u kome sam napisao da će joj Allah, inšallah, primiti pokajanje i ukazao na uvjete pokajanja. Za dva dana me je pozvala: “Pokajala sam se, ostavila sam prijatelja i više ga nikad neću vidjeti.” Nakon dva dana me je ponovo pozvala: “Želim naučiti klanjati namaz.”
Ponovo me je pozvala nakon dva dana i rekla: “Željela bih neke kasete s učenjem Kur ana.”Poslao sam joj kasete šejhova Adžemija i Mešari Rašida, medinski Mushaf i čitav komplet kaseta.
Sljedeći put me je pozvala nedjelju dana kasnije i kazala da se odrekla titule kraljice ljepote, a zatim me, nakon četiri dana iznenadila rekavši: “Obukla sam hidžab.”
Priča se još ne završava, za dva dana me je iznova pozvala: “Osjetila sam snažan bol i otišla ljekaru. Rekao mi je da bolujem od raka mozga, te da mi je ostalo još nekoliko dana.”
Sara će u petak ući u operacionu salu u Australiji da bi joj hitno bila izvršena operacija mozga. Operacija je uspješna samo oko 20% operiranih, kako tvrde tamošnji ljekari.
Tako kažu ljekari, a ona mi ja poslala pismo u kome veli nešto što ni pobožnjaci ni učenjaci nisu u stanju kazati: “Radujem se susretu s Allahom. Radujem se što sam se pokajala prije nego sam saznala za bolest. Ne znam da li će roditelji saznati šta se sa mnom dogodilo, jer me veoma rijetko pozivaju. Pokajnica sam tek tri nedjelje, a griješila sam prema Allahu 20 godina. Moli Allaha da me upiše u stanovnike Dženneta; a ako preživim, da služim islamu na vašem sajtu, jer je on moj prozor u islam.”
Slavljen neka je Allah Koji upućuje Svoje robove i prima im pokajanje kako bi im se smilovao prostranom milošću.
Mi smo Allahovi i njemu se vraćamo. Allahu naš, daj nam nagradu u iskušenjima i daj da mi koji ostajemo budemo bolji od nje. Sara je umrla u 22.godini života. Ukopana je na muslimanskom groblju u Novom Zelandu. Klanjali su joj dženaze-namaz. Pred operaciju mi je poslala kraće pismo: “Dvadeset dvije godine sam živjela daleko od Allaha, ali sam se pokajala tek prije tri nedjelje. Uzimam vas za svjedoke da sam se pokajala Allahu, ostavila prijatelja i posao u baru, takmičenje za kraljice ljepote, obukla hidžab i počela klanjati. Uzimam vas za svjedoka da sam sve ovo uradila radi svoga Gospodara. Ne poznajem druge muslimane osim vas i ljudi sa ovog sajta, pa vas molim da molite Allaha da mi oprosti. Molim Allaha da uputi moju majku, jer ona o meni ne zna ništa.”
Molim vas, učinite koliko možete dobrih djela: hadždž, umru, sadaku i dovu i pošaljite ih Sari. Jeste li vidjeli Allahovu milost prema robovima? Njoj je bilo propisano da umre u tom trenutku, ali je Allah propisao Sebi milost i učinio da se pokaje i ostavi sve grijehe samo tri nedjelje pred smrt.
Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: U tome je, zaista, pouka za onoga ko srce ima ili ko sluša, a priseban je.

(Odlomak iz knjige Otvorili su dušu i srce od Amr Halida)

Nisam mogao majku ispratiti na bolji svijet.Ja vam ne HALALIM !

E sad ću vam ja ispričati svoju priču.

Rođen sam u jednom selu odmah kod Maglaja.

Moj je babo 42 godine radio sve i svašta, uglavnom u Natronu.

Danas ima penziju od 96 maraka i ne može sebi ni hljeba kupiti, iako je to pošten čovjek, koji nikad nije marke ukro ni od koga.

Cijeli je rat bio borac Armije Republike Bosne i Hercegovine i izgubio je tri prsta na ruci kada je ranjen na Majevici od četnika.

Branio je i odbranio državu, a država će ga otjerati u grob, jer mu je ta država uzela i crno ispod nokata.

Moja mama rahmetli bila je učiteljica u osnovnoj školi u Maglaju.

Umrla je prošle godine.

Moja je mama umrla od tuge.

Poplave su nam odnijele sve što smo imali. Ono malo kuće i zemlje odnijela je voda. Ostali bez ičega.

Nikada od države nismo dobili feninga pomoći. Dolazio je samo onaj momak iz Pomozi.ba i donosio nam hranu i odjeću i zbog toga sam mu dužan do smrti.

Kada mi je mama umrla, nismo imali novca za dženazu, pa je rođak iz Kanade poslao pare da bih ja mater mogao u tabut staviti.

Ja sam završio fakultet prije 5 godina, ali nikada nisam našao pravi posao, jer posla NEMA za običan narod. Babini sinovi i sinovi političara imaju svoje firme, svoja auta, kućerine, a mi možemo samo dahtat ko cuke za njima.

Radim kao konobar u kafani.

Gospodo BH POLITIČARI, ja vas krivim što mamu u tabut nisam mogao staviti jer ste meni i mom babi i mojoj familiji uzeli sve što smo imali. Opljačkali ste nas i dabogda vam dragi Allah vratio istom mjerom.

Ja vam halaliti nikada neću, a pozivam i sav narod Bosne i Hercegovine, da konačno ustane i kaže DOSTA VIŠE!!!

Istinit događaj o snazi dove

Vrijednost i bitnost dove za svakog vjernika je neizmjerna i velika, jer je dova najjače vjernikovo oružje koje mu je na raspolaganju u svakom vremenu i na svakom mjestu i koje mu ne može niko oduzeti i zabraniti

O dovi se može govoriti sa raznih aspekata, jer dova je ibadet, Allah voli kad se od Njega traži, a sve što Allah voli spada u ibadet. Dova ima svoje adabe, preduslove da bi dova bila primljena, vremena u kojima Allah, dželle še'nuhu, ne odbija dove svojih robova, način činjenja dove i druge bitne stvari usko vezane za dovu. No međutim, ovom prilikom ne želim govoriti o ovim stvarima, već želim da vam prenesem jednu istinitu priču, a koja će biti dovoljan vaiz svakome ko je pročita, a pogotovo onima koji su zaboravili na dovu i ne koriste je osim u rijetkim slučajevima. Na nama je da shvatimo i spoznamo vrijednost i jačinu dove i da ne dozvolimo da to oružje koje ne posjeduje niko mimo muslimana ostane neupotrebljeno pogotovo u ovim vrlo teškim i iscrpljujućim godinama, punim smutnji i iskušenja kako za muslimane Bosne i Hercegovine tako i za muslimane cijelog svijeta, jer kao što i sami možemo primijetiti da samo što se neko iskušenje smanji i splamsa, pojavi se drugo i to još teže od prethodnog, kao što kaže Allahov miljenik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem:"Neće nastupiti nijedno vremensko razdoblje, a da ono koje slijedi ne bude gore od njega, sve dok se ne sretnete sa svojim Stvoriteljem".(Buharija)

 

Ovo je istinit događaj koji se desio jednom našem bratu po vjeri po imenu Halid b. Muhammed b. Alijj el-Vuhejbi iz Rijada, koji nam pripovijeda jadan svoj doživljaj koji mu se desio u gradu Mekki. Prenoseći nam ovaj svoj slučaj, Halid kaže:

"Ovo je priča koja u sebi nosi velike pouke, a koja se meni lično dogodila, koju želim vama prenijeti u nadi da će se od nje okoristiti svaki onaj ko je pročita ili da će povratiti nadu u srce onome ko je molio, molio, i na kraju odustao od činjenja dove Allahu, dželle še'nuhu.

Jednog dana dok sam bio u mekkanskom haremu radi klanjanja podne namaza, nakon proučenog ikameta, jedan čovjek iz safa ispred mene me je pozvao da popunim prazninu do njega, što sam i učinio. Nakon završenog farz namaza, povukao sam se malo iz safa i sjeo turski i počeo da učim zikr poslije namaza. Dok sam veličao Allaha, azze ve dželle, primjetio sam čovjeka otrcane i poderane odjeće, na kome su vidno bili tragovi siromaštva, kako smireno i skrušeno stavljenih ruku na svoja stegna sa stidom, upućuje dovu Allahu, tebareke ve te'ala. Stavio sam ruku u svoj džep i izvadio novčanik u kome je bilo novčanica raznih apoena:od jednog, pet i deset rijala. Uzeo sam novčanicu od pet rijala, smotao je u šaku, otišao do te osobe i uz nazivanje selama pružio ruku da se sa njim rukujem i da mu u ruku stavim tih pet rijala kako ne bi niko primijetio. Kada je osjetio pod mojim dlanom novčanicu, ne znajući u kojem je apoenu, povukao je ruku ne uzimajući novac i rekao: "Allah da te nagradi svakim dobrom", ne znajući o kojoj se novčanici radilo. Rekao sam mu: "Zar nećeš uzeti?" Ne odgovorivši mi na moje pitanje, pomislio sam da je od onih koji su skromni, koji ne uzimaju od ljudi. Vratio sam novac u svoj džep, povukao se malo nazad i ustao da klanjam podnevske sunnete. Dok sam bio na namazu, primjetio sam da se ta osoba povremeno okreće i gleda u mene, kao da čeka da završim sa namazom. Kada sam predao selam, došao je pored mene, nazvao selam i upitao: "Koji iznos novca si mi davao?" Rekao sam:"Ja sam ti davao, a ti si odbio i nije bitno da li se radilo o jednom ili stotinu rijala!" Rekao je:"Preklinjem te Uzvišenim Allahom da mi kažeš koliko si mi davao?" Rekao sam mu:"Ne preklinji me Allahom, to što je bilo između nas dvojice je završeno". Na to on reče: "Molio sam Allaha da mi podari pet rijala, pa koliko si mi davao"? Rekoh: "Tako mi Allaha, pored kojeg drugog boga nema, davao sam ti pet rijala". Čovjek je tada zaplakao, a ja sam ga upitao: "Da li ti treba više?" "Ne!"-odgovori, te dodade: Subhanallah, dok si mi stavljao pare u ruku, nisam bio završio sa dovom tražeći od Allaha tu svoju potrebu." Pitao sam ga:"A zašto si onda odbio uzeti kad sam ti davao?" Reče:" Nisam se nadao da će mi Allah tako brzo uslišati mojoj molbi i na taj način." Rekoh: "Subhanallah, Allah doista sve čuje, blizu je nas, odaziva se dovi i nije potrebno da On siđe sa neba i da ti dadne ono što si tražio, već On nekog od Svojih robova potčiniti da ti udovolji tvojoj potrebi."

Na kraju, dao sam mu onih pet rijala jer je odbio da uzme više od toga."

Slavljen neka je Uzvišeni Allah koji kaže:"A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada me zamoli…(El-Bekare, 186)

Stoga, draga braćo i cijenjene sestre, neka nam uvijek na umu bude da Allah sve čuje, sve zna i da kada nešto hoće da bude, ne preostaje Mu ništa drugo osim da kaže:"Budi!" i ono bude.

I na kraju želim još samo da spomenem riječi Allaha, dželle še'nuhu, koji kaže:"Gospodar vaš je rekao: Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!" (Gafir, 60)

A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg prenosi 'Ubade b. Samit, radijallahu anhu, je rekao: "Kada god musliman uputi dovu, Allah mu je primi ili ga u veličini dove zaštiti zla, ukoliko ne moli grijehom ili prekidanjem rodbinskih veza.

-Neko od prisutnih reče: Znači da učimo dove što više!

-Allah još više dovu prima – odgovori mu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Tirmizi, hasen-sahih)

Molim Allaha, azze ve dželle, da popravi stanje muslimana u BiH i u cijelom svijetu, da muslimanima podari da se čvrsto drže Njegove vjere kao što su je se držali naši dobri prethodnici od ashaba, tabi'ina i onih poslije njih, i da se u tome ne boje ničijeg prijekora.

Evo kako je Srbijanka okusila slast Ramazana od siromašnih imigranata

Oko mene grupa arapskih momaka koji spavaju ispred na klupama držeći pod glavom sve svoje bogatstvo, malo dalje tri prostitutke, a sa druge strane dva muškarca, beskućnika…

 

Društvene mreže zapalila je ispovest jedne devojke iz Srbije koja je provela noć na železničkoj stanici u Mađarskoj.

O tome šta joj se sve dogodilo te noći, napisala je fantastičan status na svom Fejsbuk profilu.

U Mađarsku je otputovala zbog razgovora za posao, a morala je da prenoći na autobuskoj stanici kako bi stigla na vreme. Ono što je doživela je stvarno neverovatno.

Prenosimo vam najzanimljivije delove:

“I shvatam sledeće: “Biću sama noću u Budimpešti i moram da smislim mesto gde ima ljudi, koje je noću otvoreno i gde ima policije za svaki slučaj”.

Nakon grozničavog isčitavanja raznih sajtova zaključujem da ja jedino mogu da idem na Keletiželezničku stanicu. I kroz glavu mi prođe “narkomani, beskućnici, prostitutke, narko dileri, perverznjaci… Hej, ali tu sigurno mora da ima i policije”. Znate da putujem često i takođe mi nije strano da putujem sama, ali pomisao da ću biti sama na železničkoj stanici noću u Mađarskoj mi je bila poprilično zastrašujuća.

U toku puta upoznajem saputnicu sa kojom sam čavrljala tih par sati puta. Mađarica iz Budimpešte, zove se Vera po prabaki Srpkinji. Vera, kada sam joj iznela svoj genijalni plan o noći na Keleti stanici, uplašeno kaže da to ne dolazi u obzir i poziva me da budem kod nje u stanu dok ne pođem na sastanak.

Nije li to nešto tako čovečno i plemenito? Devojka koja me nikada pre nije videla mi je, meni potpunom neznancu, ponudila da budem kod nje da ne bih bila sama noću u stranom gradu. Iako me je zaista duboko dirnula ova ljudskost, moje lepo vaspitanje mi nije dozvoljavalo da u nečiju kuću uđem u 3 ujutru. Vera i ja smo razmenile brojeve i Vera mi je slala poruke na svakih 40-tak minuta do jutra da se uveri da li sam u redu.

Draga Vera, hvala ti što si mi potvrdila da ljudska dobrota nije u nestajanju, što postoje ljudi koji i dalje veruju da je čovek čoveku brat, a ne vuk.

I tako 2.30 ujutru (naravno Marfijev zakon – granični prelazi su bili pusti nigde žive duše i naravno da sam imala vozača manijaka koji je jurio kao muva bez glave po autoputu), ja u poslovnom izdanju sa laptop torbom ispred Keleti stanice oko mene grupa arapskih momaka koji spavaju ispred na klupama držeći pod glavom sve svoje bogatstvo, malo dalje tri prostitutke, a sa druge strane dva muškarca, beskućnika rekla bih, koji u neverici gledaju s koje planete sam ja pala…

Malo dalje mađarski beskućnici, neki narko dileri koji vrbuju par engleskih pijanih turista koji i ne znaju gde se nalaze i non stop vrište kako je Beč fenomenalan grad i da su ‘ovde’ najbolji ljudi (i dalje se nadam da su ipak potrefili posle voz za Beč, ako su uopšte i želeli da idu tamo) i par prostitutki koje gledaju da nađu klijente.Smestim se na jednu klupu, pustim Brejkerse i molim Boga da što pre svane. Prilazi mi čovek i pokušava da mi nešto objasni na mađarskom i nakon mog dobro veče na engleskom vadi svoju legitimaciju – mađarski policajac u civilu koji mi posle na savršenom engleskom kaže da želi da vidi moju voznu kartu i pasoš. Jer logično ja sedim u tri noću na želežnickoj stanici, normalno je da putujem negde. I još “logičnije” ja tu kartu nemam, jer ja i ne putujem nigde.

Već mi je scenario u glavi, sad će da me privede, neću stići na sastanak, platiću sto odsto neku kaznu jer ‘poznato je da Mađari ne vole Srbe i uvek pišu nama neke kazne, jer nas mrze’.

Ništa od toga se nije desilo. Ispričala sam mu šta ja to zapravo radim na železnickoj stanici. Da li je on bio dobre volje ili se sažalio sve u svemu ili je samo dobar čovek, on se samo nasmejao i pitao da li mozda želim čaj ili kafu (ponoviću mađarski policajac, ja strani drzavljanin) i rekao da će me obići on ili njegov kolega za pola sata da vide da li sam ok i poželeo mi uspeh na poslovnom sastanku. Usput se sagnuo i pokrio jednu baku koja je spavala na klupi i ostavio čokoladicu. Na svakih pola sata je prolazio tuda i mahnuo mi.

Dragi mađarski policajcu, hvala ti što si dokazao da policiju ne čine samo korumpirani policajci i nezainteresovani pojedinci. Ne, niste svi isti.

Vozovi su dolazili i prolazili. Pitala sam se kako to izgleda spavati na podu železničke stanice uz pisak sirena na svakih pola sata. Odgovor mi je došao neočekivano u obliku male, skakutave, preslatke devojčice. Bilo je oko tri ujutru, ona je bila budna a njeni roditelji i ostatak porodice je spavao u uglu.

Dotrčala je do mene i nesto veselo krenula da priča na arapskom, a kako je moje znanje arapskog svedeno na 20-30 izraza koji su mi ostali u sećanju, nismo baš nešto mnogo mogle da komuniciramo, ali nas dve to nije sprečilo. Ona je sela pored mene i nastavila da priča, uhvatila me za ruku i gledala moje nalakirane nokte i veselo čavrljala. Bila sam smešna sebi kako na nekoj mešavini arapsko-turskog pokušavam da je pitam odakle je, pa onda na engleskom i tek onda se setim da ne komplikujem i na čistom srpskom kažem Irak ili Sirija.

Malena se trgla, tužno me pogledala i rekla Sirija. Verovatno je i ona mene pitala odakle sam i sama donela zaključak da mora da sam iz Turske, ukoliko sam je dobro razumela. Na pomen Beogradaveselo se našmesila i klimnula glavicom, a tek kad sam izvadila kekes, ih te sreće. Sad, kako objasniti detetu koji ne govori nijedan jezik koji ja znam da ide i pita mamu da li sme da uzme keks. I onda shvatite koliko je zapravo lako sporazumeti se čak i kada ne govorite isti jezik. Najjednostavnije prstom, ono što se smatra nekulturnim i primitivnim za “razvijeni i civilizovani svet”, pokažeš keks pa mamu i klimneš glavom.

Otrča ona, probudi mamu, koja je prvo uplašeno reagovala misleći šta se dogodilo. I tačno se video izraz olakšanja da je u pitanju samo keks, da je niko nije napao, povredio… Majka se nasmešila klimnula glavom i pogledala u mom pravcu i opet se nasmešila, stavila ruku na grudi blago povila glavu u znak zahvalnosti. I povuče dete za rukav kada je malena krenula ponovo prema meni i tačno mogu da zamislim šta je rekla ‘Nemoj da budeš dosadna teti, to nije lepo’, ali mala se otrže i dođe kod mene.

I tako nas dve drugarice, jedna od 32 godine i jedna od 5 godina, jedna se zove Ivana, druga Nur sedele su do četiri ujutru na Keleti stanici i jele keks. Svaka je pričala na svom jeziku. Nur je uzela da crta, crtalo je dete svoj zivot, crtalo je kuće razrušene, tenk jer ona samo za to zna i ja sam počela da plačem. I onda je dete od 5 godina tešilo ženu od 32 godine, onako čisto dečije i ljudski, uzela je moju ruku u svoju i mazila je.

I baš zbog toga, ne mogu da dozvolim da neko arapsku decu i male azilante posmatra kroz prizmu budućih terorista, jer to su deca. Obično dete koje voli Plazmu i kao svaka petogodišnja devojčica voli nalakirane nokte i voli da igra crvene rukavice…

U toku je bio Sveti mesec Ramazan, a meni je prišla jedna baka i krenula da priča. Često mi se u Turskoj ili arapskim zemljama dešava da me tako identifikuju kao ‘svoju’, pa je i baka mislila da sam njihove gore list. Kako nismo mogle da se sporazumemo u pomoć nam je pritekao mladić sa susedne klupe. Mladi Sirijac sa odličnim znanjem engleskom.

Baka je inače baka male Nur i gledala je kako ja pričam sa njom i kako se igramo i pitala me da im se pridružim za šehur odnosno ramazanski doručak koji se jede pre svitanja.

I dođe ti da plačeš, kada shvatiš da te na doručak zove osoba koja je dočekala da svoju starost provodi po železničkim stanicama zbog gramzivosti i pohlepe svetskih političara. Koja je dočekala da neka evropska balavurdija skreće pogled na drugu stranu kada ih vidi jer ‘im ruše grad’. I kada shvatiš da ta osoba još uvek čuva dobrotu u svom srcu, porazi te činjenica kada shvatiš koliko malo takvih ljudi imaš u svom okruženju i koliko su večito nezadovoljni i nezahvalni za sve to imaju. I dođe ti da u pet ujutru pozoveš sve ljude iz svog telefonskog imenika i da im kažeš, kada ustanete budite zahvalni jer ste spavali u svom krevetu.

I hvala Nur i njenoj baki jer su mi podarili mogućnost da ovu priču napišem i da ponovo osetim istinsku zahvalnost za sve ono što mi je život pružio i čega me je poštedeo. Nadam se da njih na kraju ovog puta očekuje ono što i znači ime Nur – svetlost.

I jutro je svanulo, ja sam napustila Keleti stanicu, oni su ostali tamo. Nadam se da su srećni barem koliko i ja, jer sam za par sati učvrstila veru u ljude. I prestala da se bojim noćnih boravaka na zelezničkim stanicama, jer ponekad nije loše suočiti se sa svojim strahom i predrasudama.

A vi dragi prijatelji (koji ste pre svega imali strpljenja da ovo pročitate do kraja) ne skrećite pogled kada ih vidite na ulici, a ne skrećite pogled ni od svojih siromašnijih i nemoćnih komšija. Ako im je već život oduzeo puno toga, nema razloga da im neko oduzme i gazi ljudsko dostojanstvo. Ako možete trudite se da ljudima budete braća i sestre, ako ne možete nema potrebe da budete ni vukovi”.

Ima li za mene pokajanja: ostavljam namaze, ne mogu bez bluda, a oženjen sam?

PROBLEM: Selam alejkum! Počinio sam blud pet puta otkako sam se oženio, a prije toga ni sam ne znam koliko puta. Moram da priznam, a sramota me je, da se i samozadovoljavam svaki dan. Zanima me da li ima pokajanja za mene? Želim da budem pravi vjernik, da izvršavam sve što je Allah, s.v.t., naredio, bojim se smrti iako imam 25 godina i često razmišljam o svom završetku (to mi se vrti u glavi još od 17. godine mog života). Često mislim o tome, gotovo svakodnevno, ali kad me obuzme želja za spolnim odnosom, ne prezam ni od čega i zaboravim na sve. Stoga vas molim da me posavjetujete kako da se klonim svega toga i da li da priznam supruzi da sam uradio to (ako priznam, bojim se da će doći do razvoda, u to sam potpuno uvjeren). Da li se moje pokajanje za učinjene grijehe može smatrati pravim i valjanim pokajanjem ako ne priznam supruzi?

Često sam slušao predavanja na razne teme i pročitao dosta knjiga i često upozoravam i govorim o zabrani činjenja harama iako i sam neke činim. Da li sam još više grješan ako savjetujem druge da ne čine haram, a ja ga činim? Bojim se da sam licemjer ako tako radim, a znamo kakve su kazne pripremljene za licemjerne ljude. Ali, kad vidim da neko čini stvari kao što je pijenje alkohola, slušanje muzike, nošenje hamajlije itd., to mi para srce i smeta mi puno, ali kad se radi o meni, tad je nekako sve drugačije. Moram reći još i ovo da dijelim puno sadake, pomažem rodbini finansijski, ocu i majci ponajviše.
 
Čak supruga i ja pomažemo po jedno siroče iz Somalije, kojima svaki mjesec šaljemo novac za hranu i školu. Kad smo prošli put bili u Bosni, kupili smo sve namirnice za dvije porodice (znate kako kažu od igle do lokomotive), znači sve što je potrebno porodici da živi mjesec dana bez ikakvih daljih troškova i to smo udijelili porodicama koje su teškog imovinskog stanja. Zatim dijelim odjeću koja je dobra, ali mi je okraćala, i siromaha nisam nikad odbio (svaki put kad sam nekom nešto dao, uradio sam to u ime Allaha, s.v.t.) sve to u nadi da će me dragi Allah, s.v.t., zbog nekog mog dobrog djela uputiti na pravi put, ali to se još uvijek nije desilo.
 
Dok sam klanjao, i tu sam ‘’šarao’’, nisam bio redovan i gotovo da i nisam ustajao na sabah. Bojim se da su sva moja djela uzaludna, mislim da je možda bolje klanjanje namaza od svih sadaka na svijetu i svih drugih dobrih djela, tj. želim reći da je možda bolje obavljati namaz nego dijeliti sadaku, pomagati drugima itd. (znam da su moja djela bez namaza kao prašina koja samo čeka da bude raznesena kad vjetar zapuše). Želim da se izvinim ako sam bio previše komplikovan sa svojim pitanjima, ali kad vidim da neki musliman, selefijskog usmjerenja, ima lijepo ponašanje pa obavlja dužnosti koje je Allah naredio da se obavljaju, pa ima i bradu, ja nekako osjetim i zaželim da i ja budem takav, iskren u svojim djelima, tj. da ono što je u srcu bude potvrđeno i riječima i djelima. Da vas dragi Allah, s.v.t., nagradi svakim dobrom i na ovom i na budućem svijetu!
 
SAVJET:
 
Dragi moj brate u vjeri, moram ti priznati da je ovo jedno od najčudnijih pitanja koje sam čuo u životu. Želim mnogo toga da ti kažem, stoga se nemoj ljutiti ako odužim, a cilj je samo jedan – da se riješiš tog svoga problema. Ali pod uvjetom – da me poslušaš u onome što ću ti kazati.
 
Prvo, iz tvog pitanja se vidi da si ti svjestan da je bludničenje zabranjeno, što je više nego tačno. Ali se ja bojim da ti nisi svjestan o kakvom grijehu se radi. Blud je jedan od najvećih grijeha koje čovjek može da počini. Treba li veći dokaz o tome koliko je to grijeh od toga da ne postoji normalan čovjek na planeti koji je zadovoljan da neko počini blud sa njegovom majkom, sestrom, kćerkom ili suprugom!!! Nije li tako? Ako ima neko da je zadovoljan time, taj sigurno ne može dobiti uvjerenje od doktora da je normalan, bez obzira na njegovu vjersku pripadnost.
 
Zašto? Zato što se čovjek rađa i u njemu se rađa ljubomora prema ženama kojima je on mahrem i prezir prema tom gnusnom činu. Pa ako čovjek ne želi da neko čini blud sa njegovom majkom ili sestrom ili kćerkom, pa i one žene s kojima bludniči su nečije kćeri. Allahov Poslanik kaže: “Niko od vas neće vjerovati sve dok drugima ne bude želio ono što želi i sebi.“ (Buhari, br. 13, i Muslim, br. 179, kao Enesovo, radijallahu anhu, predanje)
 
Ebu Umame, radijallahu anhu, pripovijeda da je neki mladić došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i kazao: ”Allahov Poslaniče, dopusti mi da činim blud!“ Prisutni ga ukoriše zbog njegovog ponašanja, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smiri ih govoreći: ”Pustite ga, pustite ga!“ Zatim zatraži od mladića da se primakne, pa kada je to učinio, upita ga: ”Da li bi volio da neko učini blud s tvojom majkom?“ ”Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom!“, odgovori mladić. ”Tako ni drugi ljudi ne bi voljeli da to neko učini s njihovim majkama“, reče mu Poslanik. Zatim ga upita: ”Da li bi volio da to neko učini s tvojom kćerkom?“ ”Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom!“, odgovori mladić. ”Ni drugi ljudi ne bi voljeli da se to desi njihovim kćerkama“, reče mu Poslanik.
 
Zatim ga upita: ”Da li bi volio da se to desi tvojoj sestri?“ Mladić odgovori: ”Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom.“ Poslanik mu reče: ”Tako ni drugi ljudi ne bi voljeli da se to desi njihovim sestrama.“ Poslanik je ponovo upitao: ”Da li bi volio da se to desi tvojoj tetki po ocu?“ Mladić odgovori: ”Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom.“ Poslanik reče: ”Ni drugi ljudi ne bi voljeli da se to desi njihovim tetkama po ocu.“ Opet ga upita: ”Da li bi volio da se to desi tvojoj tetki po majci?“ ”Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom“, odgovori mladić. ”Tako ni drugi ljudi ne bi voljeli da se to desi njihovim tetkama po majci“, reče Poslanik. Tada je Allahov Poslanik stavio ruku na njega i zamolio: ”Gospodaru moj, oprosti mu grijehe, očisti njegovo srce i učini ga čednim.” (Ahmed, br. 22211. Šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim)
 
Što se tiče šerijatskih dokaza koji potvrđuju veličinu ovog grijeha, njih je mnogo, a spomenut ću ti samo neke, kako bi nam ostalo prostora i za ostalo što želimo napisati: Allahov Poslanik kaže: “Kada čovjek čini blud, iz njega izađe iman, i bude iznad njega kao oblak, pa kada prestane, vrati se svome sahibiji.” (Ebu Davud, Tirmizi od Ebu Hurejre, r.a., sahih) Šta misliš, dragi moj brate, da je te Allah usmrtio u tom stanju? Koja sramota na dunjaluku, a još gore kako na Sudnjem danu pred Gospodara bez imana?
 

Prenosi se da je Abdullah ibn Mes’ud rekao: ‘’Upitao sam Poslanika, s.a.v.s.: ‘Koji je najveći grijeh kod Allaha?’ ’Da Allahu pripišeš druga, a On te je stvorio’, reče. ‘Zatim?’, upitah ga. ‘Da ubiješ svoje dijete iz straha da će se hraniti sa tobom’, odgovori Poslanik, s.a.v.s. ‘Zatim?’, upitah ga. ‘Da počiniš blud sa komšijinom suprugom’, završi Poslanik, s.a.v.s.” (Buharija i Muslim, od Abdullaha ibn Mes’uda, r.a.)
 
Kada Uzvišeni Allah u Kur’anu govori o bludu, ne samo da zabranjuje blud, već zabranjuje i približavanje tom gnusnom činu: “I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!” (El-Isra, 32)
 
Od dokaza koji potvrđuju činjenicu da je blud jedan od najvećih grijeha, zbog svih štetnosti koje proizlaze iz bluda, kako po pojedinca tako i po društvo u kojem živi, jeste činjenica da je islam za bludnika propisao kaznu kakva nije propisana niti za jedan drugi grijeh, naravno pod određenim uvjetima koje su spomenuli učenjaci: za neoženjenog bludnika ili neudatu bludnicu, šerijatska kazna je stotinu udaraca bičem, a za oženjenog bludnika ili udatu bludnicu šerijatska kazna je kamenovanje do smrti.
 
Da li si razmišljao, dragi moj brate, zašto je Milostivi Allah propisao tako žestoku kaznu za blud, i pored toga što je Allah milostiviji prema Svojim robovima nego majka prema svome djetetu? Zbog težine i negativnih posljedica tog grijeha.
 
Drugo, gdje je tu pravda? Zamisli da tvoja supruga počini blud, kako bi se ti osjećao? Pa ako to ne možeš ni zamisliti, pa kako onda da čovjek čini nešto čime sam nije zadovoljan?! Dragi moj brate, Uzvišeni Allah te je počastio suprugom, omogućio ti da na halal način zadovoljiš svoje prohtjeve i strasti i kako ti to zahvaljuješ svome Gospodaru? Tako što činiš ono što je On strogo zabranio, iz koristi koja se samo vraća tebi. Šta misliš da si nakon bluda ustanovio da si to činio sa osobom oboljelom od side? Tvoj Gospodar ti je zabranio ono što korist donosi tebi, nikako Njemu, Uzvišenom i Veličanstvenom. Isto kao što se šerijatska kazna razlikuje u pogledu oženjenog i neoženjenog bludnika, isto tako i grijeh se razlikuje. Allah ti je omogućio da svoje prohtjeve zadovoljiš na halal način i ti to ostavljaš i činiš ono što je zabranjeno.
 
Zar spomenuta stvar nije čista nepravda i zulum prema tvojoj spuruzi, koja živi s tobom, čuva svoju čednost, a ti joj to uzvraćaš tako što bludničiš?! Pa zar se ne bojiš dove mazluma, onoga kome je nepravda nanesena? Allahov Poslanik kaže: “Boj se dove mazluma, doista između njegove dove i Allaha ne postoji pregrada.” (Buharija i Muslim)
 
Treće, dragi moj brate u vjeri, ostavljanje namaza je puno veći grijeh negoli činjenje bluda. Allahov Poslanik je ostavljanje namaza nazvao nevjerstvom. Tačno je da djela bez namaza ne važe. Allahov Poslanik je kazao: ”Prvo za što će rob polagati račune na Sudnjem danu jeste namaz, pa ako bude dobar, spasio se i uspio, a ako bude loš njegov namaz, propao je.“ (Tirmizi, od Ebu Hurejre, r.a., hadis je hasen)
 
Stoga se ne poigravaj sa svojim namazom! Redovno obavljanje namaza je odlika mu’mina, a njihovo neredovno klanjanje i zanemarivanje je veliki grijeh i svojstvo licemjera.
 
Četvrto, pored svih spomenutih stvari: da je ostavljanje namaza jedan od najvećih grijeha i blud isto tako, te da je blud stvar koju čovjek ne bi poželio nikome od svojih, da je za taj grijeh propisana strašna i žestoka šerijatska kaza (kamenovanje ili bičevanje), da je to zulum i nepravda – pitanje koje se samo nameće glasi: Ima li mogućnosti za pokajanje? Naravno da ima! Allahova milost je neizmjerno velika. Allah je vrata pokajanja i povratka Njemu ostavio neprestano otvorenim.
 
Kazao je Allahov Poslanik: “Zaista Uzvišeni Allah drži Svoju ruku ispruženu tokom cijele noći, primajući pokajanje onih koji su griješili danju, a danju pruža ruku, primajući pokajanja onih koji su griješili noću, tako sve dok Sunce ne izađe sa zapada.” (Muslim, od Ebu Musaa el-Eš’arija)
 
Uzvišeni Allah kaže u hadisi-kudsijju: ‘’O sine Ademov, kad god Me pozoveš i ponadaš Mi se, Ja ću ti sve oprostiti i na to se neću osvrtati. O sine Ademov, da tvoji grijesi budu toliki da dosegnu oblake na nebesima, a da Mi poslije zatražiš oprost, oprostio bih ti, i na to se ne bih osvrtao. O sine Ademov, da Mi dođeš sa grijesima koji bi Zemlju ispunili, i nakon toga Me sretneš ne pripisujući Mi sudruga, Ja bih te dočekao sa isto toliko oprosta.“ (Tirmizi, od Enes ibn Malika, r.a., hadis je hasen)
 
Dragi moj brate, vrata pokajanja su još otvorena, ali nemoj da te obmane veličina Allahove milosti i tvoja mladost. Koliko je mladića koji sanjare o budućnosti i dugom životu, a, siromasi, ne znaju da su njihovi ćefini već proizvedeni, čekaju na njega. Okreni se oko sebe i pogledaj – svaki dan mladi ljudi umiru. Ne dopusti sebi da odeš sa ovog svijeta a nisi se rasteretio težine tih gnusnih grijeha. Zahvali Allahu što te je poživio, što ti je ostavio mogućnost povratka i pokajanja.
 
Moj savjet ti je da požuriš Allahu, da se istinski pokaješ, da nastaviš sa činjenjem dobrih djela. Možda ti Allah daje posljednju šansu zbog tvog rahmeta prema siromasima, bijedi i jetimima. Moj savjet tebi je da posebnu pažnju posvetiš svojoj supruzi, u nadi da i to bude razlog Allahovog primanja tvoga pokajanja.
 
Dragi moj brate u vjeri, počni redovno klanjati svoj namaz i ničemu na dunjaluku ne daji prednost nad svojim namazom, ostavi se bluda i okreni novu stranicu svoga života. Želi drugima ono što želiš sebi. Trudi se da budeš od onih koji će biti u hladu Arša na Sudnjem danu kada neće biti drugog hlada osim Njegovog, a koji je obećan mladiću koji svoju mladost provede u pokornosti Allahu i što dalje od puta onih kojim je obećano, kao što je spomenuto u vjerodostojnom hadisu koji govori o kazni bludnika na Sudnjem danu, da će biti u ognju čiji je otvor tijesan, a njegovo dno široko, a u njemu će biti pomiješani obnaženi bludnici i bludnice, ispod kojih će biti vatra, pa kada ih dohvati, pokušat će da izađu, pa kada dođu do izlaza, Vatra će se smiriti pa će se vratiti u nju. (Buharija)
 
Ja sam više pažnje posvetio odgovoru na pitanje o problemu bluda ne zato što je blud veći grijeh, već što se iz tvog pitanja da primijetiti da ti je veoma teško da se ostaviš tog poroka, i ti si kroz pitanje stavio akcenat na tu tačku, a spomenuo si da si svjestan veličine grijeha ostavljanja namaza.
A Allah najbolje zna!
 
Pezić Elvedin, prof.