ŠTO DA SE SMILUJE MENI?! NEK SE SMILUJE TEBI!

Mnogo žena mi se svakodnevno meilom obrati na temu – ja klanjam, postim, pokrila sam se, međutim moj muž i dalje ne klanja, voli ponekad i popiti i često se oko toga svađamo.
Razmišljala sam i prelistavala u glavi neke slučajeve oko sebe koje znam – i pozitivne i negativne. Neke osobe, bile to žene ili muškarci, kada dođu do spoznaje, kada požele i nastoje da se vrate vjeri i da je prakticiraju, svom silom navale i na one oko sebe, sebi najbliže, da i oni krenu istim putem. Taj pritisak, to prebacivanje, stalno podsjećanje, kritika isl., znaju biti kontraproduktivni, čak mnogo češće nego li urode plodom.

Insanu je teško kada mu kažeš da nešto radi pogrešno, pa iako si u pravu. Posebno ako si i sam to do skoro radio, a njemu se obratiš sa – “Allah ti se smilovao, što to radiš?! Kad ćeš prestati!?” Sjećam se i često se nasmijem na zgodu koju nam je profesor u školi pričao. Kaže: “Opomenem ja prijatelja tako – Allah ti se smilovao, pa što to radiš?”, a on se ljutnu, okrenu se, pa mi veli ljutito: “Nek se smiluje tebi, što da se smiluje meni?! (kao, šta sam ja kriv!)” Onda je, kaže, zastao, pa smo se oba stali smijati kad smo skontali šta je rekao.
Jedna moja bliska prijateljica u mladosti je, kaže, bila hipik. Planina, druženja s prijateljima uz alkohol, gitaru, pjesmu, moda, šetnja… Međutim, kaže, u jednom momentu kada je već bila majka, samo joj  se tek onako (a sve je to Božija uputa) javila želja da uzme abdest, klanja i da se pokrije.  Pričala mi je redom kako je teklo njeno učenje obavljanja namaza, kako je sve pisala, pa prinosila papir pored sebe da pročita koji je rekat sljedeći i kad koju suru da uči. Nejse!
Muž joj je i dalje pio i šetao s društvom. Međutim, kaže: “Ja mu nikad, nikad, nisam rekla “Nemoj.” ni: “Što to i dalje radiš, a ja se pokrila!” Nikad. Ponašala sam se potpuno isto kao i prije u pogledu njega  i uživala u svojim ibadetima ne “bockajući ga” i ne prebacujući mu njegov neislamski način života. Jedne večeri sam čitala neku islamsku knjigu i legla da spavam, a knjigu spustila pored glave. On je bio na derneku s prijateljima i došao kući skoro pijan. Ujutru mi je pričao: “Ušao sam u sobu i vidio tebe kako slatko spavaš, a knjiga ti kraj glave. Pomislio sam: Vidi mene, magarca! Napio se k’o letva, a moja žena eno čitala, učila, i spava…” Od tog dana je prestao piti, počeo klanjati i danas smo barabar rame uz rame jedno uz drugo u vjeri, pomažemo jedno drugome, što ko pročita ili sazna kaže onom drugom i tako. A jesam dovila, na svakom namazu bih molila Allaha da ga uputi, ali njemu nikad nisam dosađivala i kritikovala ga….”
Eto lijepog primjera. Ja sam ubijeđena da je učinkovitiji nego onaj kad muž dođe s derneka, a mi ospemo paljbu… Insan nekad, iako je svjestan da griješi, griješi iz inata – da pokaže onom drugom da eto, aman, ne može njemu niko ništa da naredi, da zabrani isl. Još ga šejtan potpomogne  u tome, pa ga pumpa – “Šta hoće ona! I ona je do juče radila tako i tako, a sad mi glumi neku vjernicu!” Ti se potpomogni dovom i lijepim ahlakom, pažnjom i toplom riječju prema svakome, a naročito prema bolesnome, a ima li iko bolesniji od onog ko ne shvata Uputu i izbjegava je.

Pročitaj više ... http://glassandzaka.com/sto-da-se-smiluje-meni-nek-se-smiluje-tebi/

Pobožna ljepotica - Atika bint Zejd

Atika bint Zejd, osim što je bila poznata po svom moralu i rječitosti, bila je poznata i po svojoj izvanrednoj ljepoti. O njoj je Ibn Kesir rekao: “Atika je bila jedna od najljepših i najpobožnijih žena.”
Zaprosio ju je i oženio Abdullah ibn Ebu Bekr Es-Siddik. Abdullah je bio bezgranično zaljubljen u Atiku, zadivila ga je svojom ljepotom i potpuno osvojila njegovo srce i pamet. Zbog nje je bio zapostavio svoje svakodnevne obaveze i trgovinu, ali i izlazak u džihad također. Primijetio je to njegov otac, Ebu Bekr, radijallahu anhu, i naredio mu je da je razvede. Abdullah je teška srca poslušao svoga oca, a svoja osjećanja je izrazio u stihovima:

“Rekli su mi, pusti Atiku i njenima je vrati,
rušeći tako slatke snove i sve nade moje.
Bol i tugu moju ne kazujem nikom
jer, rastanak s porodicom cijelom, što je
u odnosu na rastanak sa voljenom Atikom.”

Od tuge i žalosti za Atikom, Abdullah nije mogao ništa ni jesti ni piti, tijelo mu je oslabilo, a obrazi upali i izblijedjeli od gladi i nesanice. Njegov otac Ebu Bekr jedanput je naišao pored njegove kuće i čuo ga kako govori:

“Atiku zaboravit neću sve dok vjetrovi sa istoka pušu,
dok golub i golubica, opijeni ljubavlju u svom gnijezdu guču.
Atiku zaboravit neću, sve dok karavane ljudi budu na hadždž odlazile,
i dok sjajne zvjezde nebom budu prolazile.
Atika, moje srce i dan i noć pjeva pjesme tebi,
i da nije roditeljskog hatera i prava,
nikada nas niko rastavio ne bi.”

Nakon toga, Ebu Bekr je dozvolio Abdullahu da vrati Atiku, jer se sažalio na svoga sina i shvatio je da je taj razvod samo pogoršao njegovo stanje. Kada je dobio očevu saglasnost za vraćanje Atike, nije bilo sretnijeg čovjeka od Abdullaha i od tog trenutka je za njega počeo novi život. Međutim, nije prošlo puno vremena, a Abdullah je dobio poziv od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za pohod na Taif i odmah se odazvao. U toj bici bio je pogođen kopljem i teško ranjenog doveli su ga njegovoj Atiki. Četrdeset dana ona ga je njegovala i liječila mu ranu, ali za njega lijeka nije bilo, jer se edžel odgoditi ne može. Tako je njen Abdullah, četrdeseti dan nakon ranjavanja, preselio na bolji svijet. Atika je mnogo tugovala za Abdullahom ibn Ebu Bekrom i, između ostalog, pjevala:

“Zbog tebe, voljeni moj, moje oči vrele suze liju,
a moje tijelo poput travke vehne.”

Izvor: “Žene iz vremena poslanstva”
Autor: Mr. Abdussamed Bušatlić

Djevojka koja je sve ostavila da bi uživala u islamu

Ova priča se dogodila lično meni. Prije oko tri nedjelje, na e-mail mi je stiglo pismo od djevojke koja živi u Australiji. U njemu je stajalo:

“Ja sam djevojka, porijeklom Libanka. Otac mi je musliman, a majka kršćanka. Do desete godine sam živjela u Libanu. Tada su mi se roditelji preselili u Australiju, veza s Bliskim istokom se prekinula. Sada imam 22 godine. Dolaskom u Australiju, moja veza sa vjerom je u potpunosti nestala. Sve što sam znala je da sam muslimanka. Ne znam ni kako Mushaf izgleda, čak ne znam ni Fatihu. Ne znam kako da klanjam. Vjera nema nikakve važnosti u mome životu.
Roditelji su se razveli i stupili u brak s drugim osobama. Kada sam upisala fakultet, i otac i majka su napustili Australiju i ostavili me bez porodice i rodbine. Nisam znala ništa o mojim precima u Libanu. Bila sam prinuđena raditi kako bih se izdržavala. Ujutro bih išla na fakultet, a navečer radila u baru. Imala sam prijatelja u zapadnjačkom značenju te riječi. Nisam ostavila ni jedan grijeh, a da ga nisam uradila bez stida i bola.

Postala sam prava zapadnjakuša. Skromno poznajem arapski jezik. Zbog izrazite ljepote učestvovala sam za Mis Novog Zelanda i pobijedila na lokalu. Sada se pripremam za finalno takmičenje. Postala sam model s naslovnih strana.
U tom periodu sam posjetila jednu libansku porodicu koja živi u Australiji. Kod njih sam gledala ramazansku seriju o čednosti i vidjela adresu sajta. Bila sam jako potrešena, jer se serija obraćala direkrno meni. Zato vam šaljem pitanje: Da li je moguće da me Allah, dž.š., prihvati i da Mu se vratim?”
Kada mi je stiglo ovo pismo, pomislio sam: Subhanallah, koliko god ljudska duša bila na dnu, ona žudi za Allahom. Kako god stomak žudi za hranom, tako i duša žudi za Allahom. Poslao sam odgovor u kome sam napisao da će joj Allah, inšallah, primiti pokajanje i ukazao na uvjete pokajanja. Za dva dana me je pozvala: “Pokajala sam se, ostavila sam prijatelja i više ga nikad neću vidjeti.” Nakon dva dana me je ponovo pozvala: “Želim naučiti klanjati namaz.”
Ponovo me je pozvala nakon dva dana i rekla: “Željela bih neke kasete s učenjem Kur ana.”Poslao sam joj kasete šejhova Adžemija i Mešari Rašida, medinski Mushaf i čitav komplet kaseta.
Sljedeći put me je pozvala nedjelju dana kasnije i kazala da se odrekla titule kraljice ljepote, a zatim me, nakon četiri dana iznenadila rekavši: “Obukla sam hidžab.”
Priča se još ne završava, za dva dana me je iznova pozvala: “Osjetila sam snažan bol i otišla ljekaru. Rekao mi je da bolujem od raka mozga, te da mi je ostalo još nekoliko dana.”
Sara će u petak ući u operacionu salu u Australiji da bi joj hitno bila izvršena operacija mozga. Operacija je uspješna samo oko 20% operiranih, kako tvrde tamošnji ljekari.
Tako kažu ljekari, a ona mi ja poslala pismo u kome veli nešto što ni pobožnjaci ni učenjaci nisu u stanju kazati: “Radujem se susretu s Allahom. Radujem se što sam se pokajala prije nego sam saznala za bolest. Ne znam da li će roditelji saznati šta se sa mnom dogodilo, jer me veoma rijetko pozivaju. Pokajnica sam tek tri nedjelje, a griješila sam prema Allahu 20 godina. Moli Allaha da me upiše u stanovnike Dženneta; a ako preživim, da služim islamu na vašem sajtu, jer je on moj prozor u islam.”
Slavljen neka je Allah Koji upućuje Svoje robove i prima im pokajanje kako bi im se smilovao prostranom milošću.
Mi smo Allahovi i njemu se vraćamo. Allahu naš, daj nam nagradu u iskušenjima i daj da mi koji ostajemo budemo bolji od nje. Sara je umrla u 22.godini života. Ukopana je na muslimanskom groblju u Novom Zelandu. Klanjali su joj dženaze-namaz. Pred operaciju mi je poslala kraće pismo: “Dvadeset dvije godine sam živjela daleko od Allaha, ali sam se pokajala tek prije tri nedjelje. Uzimam vas za svjedoke da sam se pokajala Allahu, ostavila prijatelja i posao u baru, takmičenje za kraljice ljepote, obukla hidžab i počela klanjati. Uzimam vas za svjedoka da sam sve ovo uradila radi svoga Gospodara. Ne poznajem druge muslimane osim vas i ljudi sa ovog sajta, pa vas molim da molite Allaha da mi oprosti. Molim Allaha da uputi moju majku, jer ona o meni ne zna ništa.”
Molim vas, učinite koliko možete dobrih djela: hadždž, umru, sadaku i dovu i pošaljite ih Sari. Jeste li vidjeli Allahovu milost prema robovima? Njoj je bilo propisano da umre u tom trenutku, ali je Allah propisao Sebi milost i učinio da se pokaje i ostavi sve grijehe samo tri nedjelje pred smrt.
Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: U tome je, zaista, pouka za onoga ko srce ima ili ko sluša, a priseban je.

(Odlomak iz knjige Otvorili su dušu i srce od Amr Halida)