Dova 11-og dana Ramazana

Gospodaru moj;
Utječem Ti se od toga da mi budeš blizu, a ja da se od Tebe udaljavam. Utječem ti se da budem u skupini ovih, koji bezbrižnim snom spavaju kao da su dan proveli u džihadu i djeljenju imetka na Tvom putu, kao da su noć proveli družeći se sa Tvojom riječi i ibadetima koji su Ti dragi.
Utječem Ti se Milostivi da ne budem od onih kojima si svoje blagodati podario, a oni Ti uzvratili gafletom i zaboravom.
Utjećem Ti se, Ya Rabb, da ne budem u kategoriji onih kojima si znanje podario, a oni po njemu ne postupaju već se njime ohole i druge ponižavaju.
Ya Rabb, utječem Ti se da ne budem od onih koji su cijeli dan griješili i cijelu noć griješili pod okriljem tvoje zaštite, a da su na Tebe u zadnjoj trećini noći zaboravili i dubokim snom bezbrižno zaspali.

Utječem ti se Milostivi od bogastva kojim se džehenemska vatra kupuje zbog sile koja je mnogima u mozak udarila pa Tvoje blagodati koriste kako bi udarali na tuđe časti, kako bi se bavili spletkama i zamkama zaboravljajući da Ti svaku spletku protiv spletkaroša okreneš. Koji Tvoje blagodati koriste u službi šejtana prokletog prodajući ahiret za varljivi dunjaluk.
Ya Rabb, zaštiti me od takvih iskušenja, zaštiti me od takvih papira koji u propast vode, jer novac je usitinu samo papir kojim se kupuje džennet ili džehenem.
Gospodaru moj, utječem Ti se od upropašćujućeg siromaštva koje navodi na grijeh, utječem Ti se i od toga da preselim pod dugom pa da se nakon moje smrti po lošem spominjem.
Gospodaru moj, utječem Ti se od viška slobodnog vremena jer ono nije prijatelj onome koji želi da sebi kupi Tvoj džennet. Molim Te zaposli me na Tvom putu jer ja nijedno dobro djelo ne mogu uraditi bez Tvoje milosti i odredbe.
Utjećem Ti se Gospodaru moj da moja djela budu upropaštena pogrešnim nijetom, da nemaju vrijednosti na Sudnjem danu.
Utječem Ti se Milostivi od zdravlja koje se koristi za nepokornost Tebi .
Utječem ti se od jezika koji ti ne izražava zahvalnost i pokornost i taj amanet koji si mu dao koristi na gibet, nemime, laži i potvore, pjevanje ili psovanje.
Utječem ti se Milostivi od ruku koje umjesto dova, rada na tvom putu..., vrijeme provode u haramu: kradu, zulum čine, silu sprovode, tipkaju informacije i dezinformacije, gube vrijeme na prebacivanju TV kanala, listanju haram časopisa, ispijanju alkohola, paljenju cigareta, spravljanju droga...
Utječem Ti se, ya Rabb, od nogu koje umjesto da koračaju ka Tvom zadovoljstvu, idu prema haramu, koji vodi direktno u džehenemsku vatru.
Gospodaru moj, utječem Ti se od porodice koja će biti neprijatelj jedni drugima na Sudnjem Danu zbog zanemarivanja pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, zbog neispunjavanja dužnosti i obaveza jednih prema drugima.
Sveznajući Gospodaru, utječem Ti se od lažnih prijatelja i onoga što se u njihovim prsima krije. Utječem Ti se od toga da ja nekom budem neprijatelj.
Utječem Ti se Ya Rabb, od svih oblika nepokrnosti Tebi.
Utječem ti se Voljeni Gospodaru da ne budem među onima koji su te zaboravili, koji su te razočarali, rastužili ili naljutili.
Utječem ti se Milostiovi od toga da skrenem nakon što si me već na pravi put uputio.
Molim Te primi moje dove Gospodaru moj.
Ne ostavi mi nijednog grijeha, a da ga ne oprostiš, niti jedne potrebe i želje a da mi je ne ispuniš, niti jedne brige, a da mi je ne otkloniš, niti jedne dove, a da mi je ne uslišaš. AMIN YA RABB!!!

Poučna priča: Snaga jetimske suze

Kada sam u proljeće '95 dolazio u Sarajevo, nagovještavao se kraj rata. Ne pišem o ratu niti o prolasku kroz poznati "tunel" već o jednom slučaju koji do sad nije zabilježen a koji je, eto, toliko čudan da insanu svaki put iznova naježi svaku dlaku na tijelu. Na Baščaršiji sam, na basamaku pred Begovom, prepoznao Hasana* , čaršijskog sarhoša, kojeg je znala čaršija i koji je u mom sjećanju bio češće "pod gasom" nego trijezan, i koji je čak i u najkriznijim danima agresije vazda pronalazio "čašicu" i opijao se. Ovog puta me zbunila bijela kapica na njegovoj glavi…

prosijeda bradica i nurli čehra. Zbunio sam se i buljio u njega s nevjericom. Išaretio sam hafizu očima u Hasanovom pravcu a on me steže za mišicu i upita radoznal
- Sjećaš li se Hasana?
- Da, al' ne kontam…
- Eh, Dženabu Hakk je Svemoguć sinko!

Pošto odmakosmo do u vrh čaršije, otpoče hafiz:

- Ima haman godina kako je pred Hasana, na Saračima, bahnula mati sa dvoje uplakane i bosonoge djece. On se vraćao prema Bentbaši sa dvije lepinje pod rukom, pa ustuknu nazad kad ga žena predskoči kroz plač: – Dobri insanu, daj nam tu jednu lepinju, ova moja djeca pocrkaše od gladi! Haman smo se tri hefte probijali kroz četnike, ova djeca ništa nisu jela osim lišća i vode i šumskih plodova! Daj nam jedan hljeb, Bog te pazio! Hasan, i ovaj put pripit, zakoluta očima pa zagrmi! – Ma što me prepade ženturačo! Nisam im ja otac! Šta me briga tuđi skot! Mič' se da prođem!

U tom djevojčica zaplaka tako tužno da Hasan tek sad obrati pažnju na jadnike pred sobom. Žena sva poderana i pocijepana, izgužvane pamurice preko glave, svezane pod bradom u kaljačama a djeca prljava i haman bosonoga, oči utonule od gladi, straha i umora; dječaku je moglo biti osam a djevojčici devet ili više godina. Iz očiju joj suze tekoše niz bradu na golišavu nogu, pa se Hasanu smuči u trbuhu, bi ga stid sebe i pomisli. Ubiće me Bog! Brže-bolje pruži obje lepinje djeci, nespretno ih pomilova po prljavoj kosi i izgubi se prema Bentbaši.

 

U kući samo zbaci kaput sa ramena i baci se na šilte što mu je služilo kao postelja. Ubrzo, i sam gladan, zaspa misleći o čudnom susretu. Odjednom se nađe nad Džehennemom, i to vidje svoju vagu , svojih dobrih i loših dijela, pa tamo gdje treba da budu dobra djela – sve bi prazno! Na strani gdje su loša djela – brdo loših djela i on sa njima, strahovito se približavajući užarenoj vatri, pošto su pretegla loša djela! Sav u strahu, svjestan mjesta i dešavanja, Hasan zapomaga iz sveg glasa: – Ja Rabbi, propado' u vatru, jadan i kukavan, zar za svoga života nisam ništa dobro učinio da mi se smiluješ, da ne gorim?

Kada se strana vage, na kojoj je i sam bio, našla tik iznad razbuktale vatre, u tom momentu, ugleda Hasan onu djevojčicu, što joj dade hljeb i pomilova je, kako joj samo jedna suza iz oka, preko obraza i brade kanu, ali ovaj put ne na golu nogu već na onu stranu vage gdje bi trebalo da budu Hasanova dobra djela, pa se čudom vaga zaustavi nad Džehennemom a suza čudom progovori:
- Hasane, Allah ti se smilovao, nahranio si siroče! Ja sam jetimska suza! Moj Gospodar mi je naredio da utrnem džehennemsku vatru pod tobom!

Allahu ekber! Allahu ekber!

Hasan se prenu iz sna, okupan u znoju! Zaokujis'o je sabahski ezan a njega obuzela drhtež, nije mogao ustati koliko su mu koljena klecala. Neprestano mu je u bubnjićima ušiju odzvanjao dio rečenice: "…ja sam jetimska suza…"

Znao je da mora na sabah, u džamiju, iako je zadnji put u djetinjstvu klanjao namaz; ezan je tek zaučio. Nekako je uzeo abdest, dohvatio kaput i pohitao u Hadžijsku džamiju. Noge su ga same donijele. Sva se džamija u nevjerici okrenula. Nije ni primijetio začuđene poglede na sebi, samo je pao na sedždu i dugo jecao dozivajući: Ja Rabbi, ja Rabbi…

* Ime osobe je promijenjeno, ali je događaj istinit.

Fuad Abdullah Seferagić

Dova desetog dana Ramazana-Dova za sreću (podijeli, Allah te usrećio)

Allahu, molim Ti se za sretan život! Bože, podari mi ugodan i lahak život i lijepu smrt! Gospodaru, nemoj me poniziti i osramotiti na Sudnjem danu!

Allahumme inni es’eluke ‘ajšes-su’adai! Allahumme inni es’eluke ‘išeten henijjeten ve miteten sevijjeten ve meredden gajre muhzin

Priča koja će vas dirnuti u srce

Zaista priča koja će ostaviti traga na svakog onog ko je pročita, ali iz koje možete izvući i ogromnu korist ako počnete praktikovati ono što je ovaj dedo iz priče radio

U jednom džematu u džamiju je svaki dan dolazio starac koji je svaki put klanjao samo u prvom safu, iza imama. Jednog dana, nakon ikindija-namaza, prije nego što je imam završio sa zikrom, ovaj se starac približio imamu i, dok ga je imam začuđeno gledao, obratio mu se: “O šejhu, želim da me podučiš nečemu što će mi koristiti kod Uzvišenog Allaha!” O tome imam kazuje: “Došao je do mene dok sam zikrio i iznenadio me svojim zahtjevom. U prvom trenutku nisam znao šta da mu kažem, čemu da ga podučim, ali Allah me nadahnuo i naveo sam mu hadis na arapskom, hadis koji obuhvata cijelu vjeru:...

‘O amidža, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: Dvije su riječi, drage Milostivom, lahke za izgovor, teške na vagi dobrih djela: SUBHANALLAHI VE BI HAMDIHI, SUBHANALLAHIL-‘AZIM (Slavljen i hvaljen neka je Allah, slavljen neka je Uzvišeni!)’ (Hadis bilježi imam Muslim). Na to mi je ovaj starac rekao: ‘Dijete moje, ponovi ih’, pa sam ih ponovio, a on opet reče: ‘Ponovi opet!’, pa sam ih ponavljao sve dok nije rekao: ‘Zapamtio sam.’
Tada je ovaj starac izašao i svakome koga bi sreo, govorio bi: ‘Braćo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: Dvije su riječi, drage Milostivom, lahke za izgovor, teške na vagi dobrih djela: SUBHANALLAHI VE BI HAMDIHI, SUBHANALLAHIL-‘AZIM - Slavljen i hvaljen neka je Allah, slavljen neka je Uzvišeni!’ Kada su ga posjećivale kćerke i i selamile ga, on im je govorio: ‘O kćeri, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: Dvije su riječi...’, i naveo bi joj ovaj hadis. I gdje god bi se zadesio, na svakom skupu, kad bi mu došao neko od rodbine i posjetio ga u kući, prenosio je ovaj hadis.

Jednoga dana starac se razbolio se i odveli su ga u bolnicu. Nakon određenog vremena, posjetile su ga kćerke, bližnji i rođaci. Dok su svi stajali okupljeni oko njegovog bolničkog kreveta, otvorio je oči prvi put otkad se razbolio. I pogledala su djeca u oca, nadajući se dobru što je otac otvorio oči. Doktor je gledao i obradovao se, približio mu se, stavio je slušalice na njegove grudi.
Gledao je u bolesnika i ovaj je bolesnik gledao u doktora. Znao je da je on doktor, prepoznao je po slušalicama i odijelu, i rekao mu je: ‘O doktore... Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: Dvije su riječi, drage Milostivom, lahke za izgovor, teške na vagi dobrih djela! O doktore... SUBHANALLAHI VE BI HAMDIHI, SUBHANALLAHIL-‘AZIM ’ Izgovorivši to, ispustio je dušu. Preselio je izgovarajući ove riječi kojima je pozivao Allahu.
Iako je bio dugo vremena u komi, bez svijesti, kada se probudio, izgovorio je ovaj hadis, ukazujući na dvije riječi, lahke za izgovor, drage Milostivom, teško na vagi dobrih djela. Ko želi da mu Allah, subhanehu we te'ala, učini lice svijetlim, neka optereti svoju vagu dobrih djela dobrim djelima.
Preuzeto sa jednog predavanja na arapskom
Za N-um.com pripremio Admir Ćomić
________________________
• Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije su riječi lahke na jeziku, teške na Mizanu (Vagi) i drage (mile) Gospodaru: SUBHANALLAHI VE BI HAMDIHI, SUBHANALLAHIL-‘AZIM.” (Sahihu Muslim, Poglavlje o zikru, dovi i tevbi, br. hadisa 2694)

Vladika Grigorije u mostarskoj crkvi organizovao iftar (FOTO)

U četvrtak su vodeći ljudi pravoslavne crkve u Bijelom polju kod Mostara organizirali zajedički iftar za vjernike muslimane s tog područja.
Ovaj hvale vrijedan gest je upriličen povodom obilježavanja 150 godina postojanja crkve Vaznesenja Gospodnjeg. Tokom četvrtka u toj crkvi upriličena je liturgija koju je predvodio vladika Grigorije.

“Čim su popustile uzde velike imperije, naši preci su imali prvi zadatak da izgrade hram, jer su znali da je najvažnije da nađu vezu i nit sa Bogom kome su posvetili ovaj hram”, rekao je Grigorije prilikom liturgije, prenosi Bljesak.
U večernjim satima u prostoriji crkve upriličen je iftar kojem su prisustvovali brojne zvanice iz kulturnog i vjerskog života Bijelog polja i Mostara.

Crkva u Bijelom polju je izgrađena 1865. godine, zapaljena je 1992, a obnovljena 2004. godine zahvaljujući prilozima vjernika i Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj.

Grad u Njemačkoj zabranio kupaće kostime za muslimanke u javnim bazenima

Javni bazen u blizini Regensburga u Njemačkoj zabranio je nošenje burkinija, kupaćeg kostima za muslimanke koji im omogućava da, u skladu da njihovom vjerom, pokriju određene dijelove tijela.

Zabrana je došla nakon što je jedan bazen u gradu Neutraublingu održao dan kupanja za žene. Na ovom sportskom događaju je prisustvovala i jedna žena u burkiniju, na čiji su se izgled ostale posjetiteljice požalile.

Žalbe su dospjele do gradskih vlasti, koje su se potom odlučile na ovaj korak - zabraniti nošenje ove vrste, kako su je nazvali "netipičnih" kupaćih kostima u javnim bazenima.

Burkini je vrsta kupaćeg kostima za muslimanke, žene koje se oblače u skladu sa islamskim propisima koji nalažu da žena u javnosti treba pokriti određene dijelove tijela kako bi očuvala čednost. Burkini pokriva čitavo tijelo osim lica, ruku i stopala, te je u isto vrijeme dovoljno udoban da žena u njemu može da pliva.

"Razlog zbog kojeg bi burkini kao odijelo koje pokriva čitavo tijelo trebao biti nošen za vrijeme kupanja je za mene potpuno nerazumljiv", kaže gradonačelnik Neutraublinga, Heinz Kiechle.

On je u izjavi za medije pojasnio kako je politika bazena takva da se na bazenu trebaju nositi "tipična obilježja" i regularni kupaći kostimi, a izuzetak u tome ne smiju biti ni muslimanke.

Budući da grad finansira rad javnih bazena i on je dostupan svim građanima, gradonačelnik smatra kako nema smisla praviti neke specijalne ustupke i aranžmane za nečije individualne religiozne izbore koji utječu na javnost i smetaju drugim ljudima.

"Ovo također ide kontra fundamentalne ideje integracije i međusobnog razumijevanja", kaže Kiechle.

Ova je zabrana izazvala brojne kontroverze, reakcije i komentare građana, a neki je nazivaju kršenjem osnovnih ljudskih prava, među kojima je i pravo i na religiozno opredjeljenje.

"Ovaj slučaj je ne samo očigledno kršenje fundamentalnih ljudskih prava, nego i udar na humanost i toleranciju", napisali su članovi udruženja Green Youth otvorenom pismu gradonačelniku.

 

Dova prve noći mjeseca Ramazana – Proučite je večeras

Dobro doso gostu dragi, nasem srcu poklon nosis,
Svakoj dusi ti si znak, dobro doso’ Ramazan.
Selam, selam, Ramazan, milost nosis ti nama,
Dobro doso’ Ramazan.

Jednog dana, Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je obraćajuči se svojim ashabima, rekao:
„Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, nema nijednog vjernika koji prouči ovu dovu, a da mu Allah, neće dati izlaz iz situacije u kojoj se nalazi.“

Pitam vas, ko je taj koji se zakleo? Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. A da li je imao potrebu za tim? Nije, jer on je „es-sadik“ (istinoljubivi, onaj koji govori samo istinu) i „el-masduk“ (onaj kome se vjeruje, čiji je govor Allah, dželle šanuhu, potvrdio). Njegov govor se prihvata i bez zakletve. Zašto se onda zakleo? Zbog velike vrijednosti i važnosti dove, kojoj želi poučiti svoj ummet. Ove poslanikove riječi upućune su svakom čovjeku u nevolji i iskušenju, s ciljem da svoje srce veže isključivo za Allaha, dželle šanuhu, i od njega traži izlaz iz svake situacije.

Ova dova ima svoju priču

Naime, za vrijeme vladavine Omera ibn el-Hattaba, radijallahu anhu, desila se jedna neobična situacija u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji. Sa’d ibn Ebi Vekkas je prošao pored Osmana ibn Affana, radijallahu anhuma, i nazvao mu selam, a ovaj mu nije odgovorio. Iznenađen i povrijeđen Osmanovim gestom, Sa’d je odmah otišao do halife Omera i požalio mu se na njega. Omer je zovnuo Osmana i upitao ga zbog čega nije odgovorio na selam. Osman je prvo negirao da mu je Sa’d uopće nazvao selam, a zatim se, nakon Sa’dovog insistiranja i zakletve, prisjetio da mu je ipak nazvao selam, ali da mu on, zbog zaokupiranosti svojim brigama, nije mogao odgovoriti.
„A šta te je to toliko zabrinulo da nisi mogao odgovoriti na selam?“ – upitao ga je Omer.
„Sjetio sam se jednog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa, čiji kraj nikada nisam saznao“ – odgovorio je Osman, i nastavio:
„Jednom smo sjedili sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u džamiji kada nam je rekao: „Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, nema nijednog vjernika koji prouči ovu dovu, a da mu Allah, neće dati izlaz iz situacije u kojoj se nalazi.“
S nestrpljenjem smo čekali da nam kaže koja je to dova, međutim, u džamiju je, u tom trenutku, ušao beduin, i upitao ga neka pitanja o vjeri. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prekinuo svoj govor, i u potpunosti se posvetio ovom beduinu. Razišli smo se a da nismo saznali o čemu je riječ. I dan danas ne znam koja je to dova zbog koje se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada zakleo.“ „Ni ja“ – sjetio se Omer. „Ali zato ja znam“ – reče im Sa’d, a zatim im ispriča da je on, nakon što su izašli iz džamije, pratio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do njegove kuće i pitao ga o ovoj dovi.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: „Da, Sa’de. To je dova moga brata Zunnuna (Junusa), alejhis-selam:
„La ilahe illa ente subhaneke inni kuntu minez-zalimin“ ,“Nema Boga osim tebe, Slavljen neka Si, ja sam se prema sebi ogriješio.“

Zapamtite ovu dovu. Prenesite je vašim voljenim. Tako mi Allaha, znam ljude kojima je ova dova otvorila vrata Allahove milosti i pomogla, da ostvare svoje želje. Ovu dovu učio je Božiji poslanik, Junus ibn Metta, alejhis-selam, tražeći od Allaha, da ga spasi iz utrobe ogromne ribe, koja ga je progutala, nakon što je bačen u more. Kada su meleki čuli njegovu dovu, rekli su: „Poznat glas, od poznatog roba, sa nepoznatog mjesta.“

Allah, dželle šanuhu, im je rekao:
„To je glas mog roba Junusa ibn Mette.“ Kur’an o ovom slučaju kaže: „I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi: ”Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” – odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike.“ (El-Enbija, 87, 88)
Kažu islamski učenjaci: „Iz ovih riječi „Mi spašavamo vjernike“, može se razumijeti da se ova dova ne odnosi samo na Junusa, alejhi selam, nego na sve vjernike, baš kao što je to naglašeno u odnosnom hadisu: „Nema nijednog vjernika…“

Zato ne oklijevaj, ako imaš kakav problem, brigu, iskušenje, zamoli Allaha, dželle šanuhu, ovom dovom, iskrena srca, predano, skrušeno, u vremenima kada se dova posebno prima, i, shodno ovom hadisu, tvoja dova će biti primljena i uslišena. Vidjet ćeš čudo svojim očima.

www.novihorizonti.ba

Dolazi nam najdraži gost ~ RAMAZAN !

Večeras će na Balkanu, Bosni i Hercegovini, akšamski ezani ozvaničiti početak ramazana. Nakon jacije-namaza večeras će biti klanjan i prvi teravih-namaz, a sutra, je i prvi dan posta.
Ove 1437. Hidžretske godine, po islamskom kalendaru, ramazan ima 29 dana. Svaki punoljetan, zdrav, slobodan musliman dužan je postiti od zore do zalaska sunca. Muslimani postom, dobrovoljnim namazima, dobročinstvom, iftarima, nastoje da steknu Allahovo zadovoljstvo. Ovaj mjesec je treći temelj islama.

– Ramazan je poseban mjesec. On je odlikovan nad drugim mjesecima s dvije velike neponovljive blagodati a to su: u njemu je počela objava Kur'ana i u njemu je obavezni post. U suri El-Kadr se kaže: „Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr“ a noć Kadr je u mjesecu ramazanu – kazao je u intervjuu za Fenu imam Egipatske džamije u Starom Ilijašu mr. Ahmed ef. Purdić.
Druga njegova odlika je obaveznost posta u njemu. Post ramazana je jedno od najboljih dobrih djela i nema djela koje može biti ravno postu. Naravno, može se uz post učiniti još drugih dobrih djela, ali post ništa ne može zamijeniti.

– Post je naime tajna između čovjeka i njegova Stvoritelja, pa onaj ko se čitav dan susteže od konzumiranja hrane, pića i drugih užitaka koje kvare post, on je to činio doista, radi Boga, s obzirom na to da je tokom dana mogao pronaći trenutak i nešto od toga konzumirati, a da ga ljudi ne vide. Zato možemo reći da onaj ko isposti čitav dan on je to doista radio radi Allaha, a ne radi nekog drugog – rekao je Purdić.

Muhammed a.s. prenosi da je Allah rekao: „Za svako dobro piše se deset takvih pa sve do sedam stotina puta više, izuzev posta, on je Moj i Ja za njega nagrađujem.“
 
– Nagrada za post je posebna i neograničena, a to je zbog toga što je suština posta suzdržavanje, tj. sabur i veličina nagrade zavisi od količine uloženog sabura. Naime, čovjek saburi sustežući se od hrane, pića, seksualnih prohtjeva i drugih užitaka i shodno tome dobija nagradu – ističe on.
Ali, pojašnjava, sabur se ne pokazuje samo u sustezanju od hrane i pića nego svega lošeg, ružnog govora, ružnog postupka, pa čak i raspravljana i ružnih misli.

Purdić je mišljenja da je ova dimenzija posta mnogima teža jer veliki dio postača ostavljalju hranu i piće od zore do zalaska sunca ali im je mnogo teže ostaviti neku ružnu naviku.
Druga skupina su, dodaje, postači koji se suzdržavaju od ovog spomenutog ali i od ružnog govora, pogleda i ponašanja. Drugim riječima kod njih svi organi poste, oči, uši, jezik, ruke, noge jednom riječu oni čitavim svojim tijelom i dušom poste. Ovdje je očita odgojna uloga posta i ovu ulogu naglašva i ajet o postu u kojem se kaže da je post propisan da bismo bili bogobojazni.
Allahov Poslanik, a.s., kaže: „Postač ima dvije radosti, radost kada se iftari i radost kada se sretne sa svojim Gospodarom.“

Prva radost, ističe Purdić, koju postač osjeti jeste na ovom svijetu kada završi svoj post. Kada iščekujemo akšamski ezan koji će označiti završetak posta postač se raduje jer je uspješno upotpunio jedan ibadet. Raduje se velikoj pobjedi koju je postigao nad svojim egom, svojim strastima i prohtjevima.

Druga radost, dodaje, koju će postač imati jeste radost na budućem svijetu kada bude vidio veliku nagradu za svoj post i hadis zorno pokazuje kako islam uravnoteženo gleda na oba svijeta, ovaj trenutni na kojem sada živimo i djelujemo, ali i onaj budući kojem se približavamo i na kojem nema rada nego samo ubiranje rezultata svoga djelovanja

– Mnogi od nas govore kako im je za vrijeme ramazana lijepa atmosfera i kako se prijatno osjećaju te kako svi zračimo pozitivnom energijom a ni sami ne znaju zašto je to tako. Odgovor je u tome da su, kako nam Allahov Poslanik a.s. kaže, tokom ramazana šejtani sputani u svom djelovanju i onda kod čovjeka ostaje samo njegov nefs – ego da se sa njim nosi i bori na putu činjenja dobra. Zbog toga ljudi tokom ramazana puno više čine dobra djela, lakše se sustežu od ružnih djela i postupaka, a to se onda pozitivno odražava na našu svakodnevnicu – kaže ef. Purdić.
Hidžretski (islamski) kalendar je lunarni kalendar i zasnovan je na kretanju Mjeseca.

Imam Egipatske džamije u Starom Ilijašu mr. Ahmed ef. Purdić kaže da u kur'anskoj suri El-En'am 96. ajet ukazuje na to da se pomoću Sunca i Mjeseca računa vrijeme, i muslimani oba ta Allahova stvorenja koriste za određivanje vremena svojih obreda. Tako na osnovu položaja Sunca i njegova kretenja se određuje raspored dnevnih namaza (molitvi), s druge strane neke obrede računaju na osnovu položaja Mjeseca i takav je slučaj s postom.

S obzirom da je lunarna godina kraća od solarne za oko 11 dana, lunarni mjeseci prolaze kroz sva godišnja doba, pa tako i mjesec ramazan dolazi u svim godišnjim dobima, tako se Muslimanu na taj način pruža prilika da posti kako u vremenu kada je toplo tako i u vrijeme kada je hladno, odnosno kako za dugih tako i za kratkih dana.

– I u ovome se ogleda Allahova pravda, kaže, jer je na taj način ravnopravno omogućeno ljudima na cijeloj Zemaljskoj kugli da poste u različitim vremenskim uslovima i različite dužine dana jer da je propisan post nekog mjeseca po solarnom kalendaru onda bi neki ljudi uvijek dugo postili a drugi uvijek kratko, zavisno na kojem dijelu kugle žive – zaključio je u intervjuu za Fenu, imam Egipatske džamije u Starom Ilijašu mr. Ahmed ef. Purdić.

Pogledajte razliku između obične i Zem Zem vode (VIDEO)

“Najbolja voda na licu Zemlje je Zem Zem. U njoj se krije hrana za gladne i lijek za bolesne. (Teberani i Ibn Hibban)

Zemzem voda koja izvire u Saudijskoj Arabiji, je posebna i blagoslovljena. Potekla je pod nogama  Ismaila a.s. dok je njegova majka tražila vodu u pustinji  kojom bi napojila svoga sina. Kada je iz daleka ugledala da voda izvire ispod nogu njenog sina ponavljala je riječi “teci, teci” što na arapskom jeziku glasi “zem zem”.

“Nevjerovatne stvari sam doživio ja i drugi u lječenju zemzemom. Ovom vodom sam se izliječio od nekoliko bolesti. Ozdravio sam Allahovom voljom. Vidio sam ljude koji su skoro pola mjeseca živjeli samo od zemzema, ne osjetivši glad.“

Majka, iz sela Kozarac / Ne halalim ti, "junače"

Junačeee! Poznaješ li meee? Sjeti me se, kukavče, sjeti! Kano si zaboravio kad si me pred kućom ostavio kraj ubijenog šestog mi sina. Tada ne pukoh od bola, ni poklekoh, no tu kraj mrtvog sina, na livadi sedždi padoh na ikindiju i istiharu namaz. Tvoj pogani lik mi se u istihari ukaza, sa lancima na rukama, baš 'vakim što te sad gledam. Allaha mi, u bešaretu dade sabur, nadu da živim i doživim da te stigne kazna Njegova. Izdržala sam do sad, živjela, radila, saburila, Allahu se molila da dočekam ovaj dan, na koljenima da te gledam. U rubrici Ja mislim, tekst prenosimo u cijelosti:

 Piše: Šefka Begović-Ličina, Balkans Aljazeera.

 Svake noći zaspem učeći bismilu i ajetul kursijju. Molim se Bogu dž. š. da zaspem i lahko se probudim. Sinoć sam dovu, bezbeli, smetnula, čim, "junače", tebe usnih. U snu vidjeh ljude, kako idu u hajku po pobješnjelog šumskog vuka, što im je raskomadao stada i odnio čitav mal. Kažu - bio si sakriven nekamo, pa te jedva našli. Iz daljine začuh graju, povike, urlike, šenluke. Rekoše mi da su te našli skrivenog u nekoj jazbini. Dovedoše te u lanicma svezanog. Učinje mi se da nisi vuk, no nekaka nakaza sa dvije pogane glave. Nigdje nemaše one snage, junaštva, nigdje sile, niti imade oružja. "Havo, evo ti ga, ti mu sudi! Tebi je zaklao šestero janjadi, odjednom", rekoše mi. Ta janjad su bila šest mojih sinova, šest ljutih rana srca moga. Ispod dugačkih vjeđa, što ka' ježu štrče, poznah ti oči. Prepoznala bih ih u milion da su umiješane. Samo majka krvnika cijeli vijek pamti. Junačeee! Poznaješ li meee? Sjeti me se, kukavče, sjeti! Kano si zaboravio kad si me pred kućom ostavio kraj ubijenog šestog mi sina. Tada ne pukoh od bola, ni poklekoh, no tu kraj mrtvog sina, na livadi sedždi padoh na ikindiju i istiharu namaz. 

Tvoj pogani lik mi se u istihari ukaza, sa lancima na rukama, baš 'vakim što te sad gledam. Allah mi, u bešaretu dade sabur, nadu da živim i doživim da te stigne kazna Njegova. Izdržala sam do sad, živjela, radila, saburila, Allahu se molila da dočekam ovaj dan, na koljenima da te gledam. Sina Rasima prvog si mi ubio. Poš'o bio na drugu stranu rijeke, brašna iz vodenice da nam donese. Kažu, naredio si da ga s mosta u rijeku bacu, ka' cuku. Bio mi je još dijete, tek mu bila sedamnesta, peti mi bio po redu, radost moja peta. Plav mi bio, rumen, zdrav, mlad, nevin k'o rosa. Ponos majčin bio, oči i očinji vid. Slušo me, u intat mi bio, k'o svaki hairli evlad. Bio goloruk, bespomoćan. Ti, "junače" sa psima tvojima, jači bio od nejakog djeteta moga. Stegnu srce majka, za njim ne zaplaka. Bacih s mosta u rijeku crveni duvak, što sam ga spremila za nevjestu petu. Zavezah ga krvavim suzama, kletvom i vjerom da će te kazna stići kadli-tadli. Fadila i Adila si ubio na livadi, čim su iz šume izišli da se predaju na tvoju zakletvu da će biti slobodni. I oni su goloruki bili, ni četkicu kod sebe imali nisu. Ja sam hi, "junače", od malehna učila da ljude poštuju, a ne da ubijaju. Odgajala sam djecu, pričajući him o ljubavi prema bližnjem komšiji, prijateljima, svim dobrim ljudima. Smetnuh da im napomenem da ima "junačina" sa silom tuđom. Ne vjerovah da će i nas zijaretit' zvjeri žedne ljudske krvi, bez vjere, Božjega straha i srama. Bili su mi blizanci i treći po redu, jednaki ka prepolovljena jabuka. Jedan bez drugoga dihat' mogli ne mogahu. Ka' da si znao da hi odjedama ubiješ. Da si jednog ostavio živog, tražio bi te cijeli vijek, bratove rane da osveti. I za njih jatka srce steže, ne zaplaka. Sama sam hi u ćefine zavila, povila ih ka' kad su mi malehni bili. Malo sam ih tako povijene držala na krilo, grijala ih i kao u beši ljuljala. Bjehu lijepi, kao zaspali, kao da snijevaju kolo puno djevojaka. Stalno su se nešto došaptavali, krili i smijali se. Imali svoje tajne i jedan drugoga nisu odavali. No, ja načula, koje su cure iz sela za nevjeste odabrali. Čekali smo da žito i šljive prodamo, pa da him svadbe obojici spremamo. Krijući sam cure mjerkala kolko su visoke, haljine da im na vakat režem. 
Obadvije bjehu lijepe, ko vile gorske, iz kuća dobrije. Jedna crnka, druga plavka, ne zna se koja je od njih dvije ljepša. Mene sve vrelo u prsi od ponosa i radosti, pa bi da poletim. Prodavala sam ponešto, pa krišom kupovala i slagala da mi se za nevjeste trefi. Prouči im majka talkin, nemade ko drugi, no jatka. Pod jabukom na kraj njive mezare im iskopasmo. Sa njima ukopah dva duvaka i ruha nevjestačka. Svakom u ćefin zavih šta je njegovo. I namaze klanjah, za duše njihove i dovom ponovih, "junače", kletvu ti istu. Osta mi pola srca, druga mi živa sagore. Selim mi bio pravi vrag i svak ga volio. Niko nije umio tako poigrat kolo. Cura imo kol'ko mu volja, mijenj'o ih sad jednu, sad drugu. Ja ga karala, tjerala da se smiri i oženi, vakat mu bilo. On me grlio: "Još je rano za ženidbu, stara. Hoću da živim slobodan k'o 'tica." Volio je život, slobodu, cvijeće, cure, ljude, sunce…

 Radan bio i sve sa pjesmom. Kažu da je i umro, smijući se. Ubio si ga zajedno sa desetoricom drugova. Branili su jedan šumarak od tebe, zlikovče. Nestalo him municije. Zarobio si hi i njih bez oružja, "junače", nemoćne ubio. Doniješe mi haber, da mi je jope u kuću zakukala kukavica i utrobu mi moju nožem rasporila. Okinu mi neko još jedama komad srca, naživo. Usu mi so u živu ranu, oči mi se ugasiše, ka ćorava da sam. Puhnuh oko sebe, sedždi padoh, sa dovom Allahu sabura i pameti da imadem, da kunem klicu i korijen tvoj "junače". Da živim do ovoga današnjeg dana, tako jadna, ponizna da te vidim. Mustafu nisam našla, do dana današnjeg. Pošao je zemlju da brani od hajduka tvojih. Nije stig'o do vojske i položaja naših. Negdje gredom si ga sreo, iz zasjede njega si nenaoružana, kukavički ubio. Bio mi prvorođenče, radost prva, domaćin i uzdanica naša. Najbolji kosač i pomagač u selu u svemu najbolji bio. Osta mu tek dovedena nevjesta. Majka bešu spremala, da him ljuljam i njivim djecu malehnu. Kad je prestala nada, bacih u rijeku bešik pun suza, čemera i kletve.
Omera si mi iz ruku oteo, šestu ranu djetinju moju. Tek mu bila trinesta nastala godina. Čupo me za skute, pomoć čeko, vuko me za bluzu, za prsi moje pet put ranjene. Prokapa i proplaka mi mlijeko od bola, basmu okvasiše čemerne suze. Pucanj mi srce otkinu najljućom sabljom, mozak mi okameni. Pao mi je pred noge mrtav, ka kad se jednom spotako na kamen, pa koljeno razbio. Puhala mu majka, ljuljala ga, duhan na ranu privijala. Liječila ga zagrljajem, mlijekom, ruke mu u njedra skrivala. 
 Ne pokleknuše mi noge, ka' da su od željeza. Gledala sam te u oči, "junače", ka' sad što te gledam. Upamtila sam ti ti lice, svaki trptaj oka dušmanskoga. U snu mi se priviđali smijeh i riječi tvoje: "Nju nećemo, nek živi. Život će joj biti gori od same smrti." Nosila sam to u glavi, sakrila u mozak da pamtim i da ne zaboravim. Ostah sama k'o drvo suho, ka šuška sama na vjetru. Ostaše mi neorane njive, trava nekošena, hajvani u štali nijemi, oko kuće mi i ptice zamukle. Ognjište se ugasilo, sofra okamenjena, grabulja i ralo zahrđali, srce suho, krilo prazno, suza ni kapi jedne, duša mi živoj umrije. Gledaj me u oči, junače, dok te pitam: Ja, Hava, Bošnjakinja, majka, iz sela Kozarac, pitam te: Kazuj, "junače", gdje su mi sinovi? Gdje mi je Mustafa? Gdje mi je Omer, a gdje su Fadil i Adil? Kud mi je Rasim, a kud Selim? Gdje ti je sad, "junače" ona sila sa psima tvojim? Gdje ti je slava? Gdje su ti straže silne? Jesi li spavat mogao, sa šest živih rana mojih? Je si li se sjetio kletve moje, suza, i pravde Božije? "Junače", ni pljunut te neću, da mi se bismilla i dova, ne opogane na katilsko lice tvoje. Ja, Hava, majka, Bošnjakinja, ne halalim, prvorođenče sina Mustafu. Ne halalim Selima, Ne halalim Rasima, Ne halalim Fadila, Adila, ni maksuma Omera. Ne halalim, praznu lubinu moju, usta osušena, noći bez sna, oči moje izvađene. Ne halalim kuću, bez živog ognjišta, bez smijeha, mladosti. Ne halalim bačene duvake, bešik bez čeda, njive bez sjemena. Ne halalim neprocvalih šest pupoljka mojih, ruže neprocvale, ognjište da mi ukrase i Bosnu mirisom da namirišu. Ne halalim pokidane stabljike, izdanke utrobe moje, korijen što mi se utrije. Ne halalim, život bez sunca, bez radosti. Ne halalim srce iščupano, ranu otvorenu. Ne halalim, ne halalim, ne halalim... San mi postade java, elhamdulillah.

 Priča sandžačke književnice Šefke Begović-Ličine o majci koja je izgubila šestoricu sinova.