Nakon ovog čudnovatog događaja, Halima se uplaši za Muhammeda, pa odluči da ga vrati njegovoj majci. Kod majke je proveo vrijeme sve do napunjene šeste godine.Krenula je s dječakom na put dug 500 km praćena
služavkom Ummu Ejmen, i svekrom Abdul - Muttalibom.
Na putu su proveli mjesec dana.Amina je mnogo izmršala.
Na povratku se razboli. Uporna je bila od početka putovanja,
ali ne izdrža do kraja.Umrije u El - Ebvau, mjestu između Meke i Medine.
ŽIVOT KOD DRAGOG DJEDA
Abdul - Muttalib se vrati s Muhammedom, a.s., u Meku. Sva njegova osjetila milosti,plemenitosti i ljubavi, bila su okrenuta unuku - jetimu, kojeg zadesi nova tragedija koja samo zguli krastu staroj nezarasloj rani - prvo otac, a sada i majka!
Djed je bio milostiviji prema Muhammedu, a.s., nego prema svojoj djeci. Nikada ga nije samog ostavljao. Uvijek je neko bio uz njega.
Ibn - Hišam kaže:
"Abdul - Muttalib imao je svoje šiltete u hladovini Kabe. Njegovi sinovi bi posjedali oko šilteta i iz poštovanja, niko nije ni pokušavao sjesti na očevo mjesto. Kad bi se pojavio Resulullah, a.s., unuk dječak, popeo bi se i sjeo nasred šilteta. Njegove amidže, sinovi Abdul - Muttalibovi bi pokušali da ga pomaknu, a Abdul - Muttalib bi povikao, kad bi to primijetio:"Ostavite to moje dijete. On ima kod mene posebno mjesto" Zatim bi ga posadio pokraj sebe da sjedne. Gladio bi mu leđa rukom i radovao bi se svemu što je Muhammed,a.s., činio.
" Od osam godina, dva mjeseca i deset dana starosti, izgubi Resulullah, a.s.,
svoga djeda. On umrije u Meki, a želio je prije smrti da brigu o svom unuku, preda njegovom amidži Ebu - Talibu - rođenom očevom bratu.
KOD OSJEĆAJNOG AMIDŽE
Ebu - Talib prihvati brigu o svome bratiću u potpunosti i na najbolji način. On ga pridruži svoj djeci i dade mu prednost nad njima, i prema njemu iskaza posebno poštovanje i respekt. On je više od četrdeset godina pomagao Muhammeda, a.s., prosipao na njega svoju zaštitu i zbog njega prijateljevao i ljutio se, o čemu će biti govora.
MOLBOM IZAZVAO KIŠU
Ibn - Asakir je uzeo hadis od Dželhemet ibn Arfata, koji kaže:
"Ušao sam u Meku, bila je suša, pa Kurejšije rekoše:"O Ebu - Talibe, osuši nam se dolina, djeca nam trpe od suše, hajde, moli za kišu!"
Izađe Ebu - Talib s dječakom. Kao da se pomrači sunce, uskovitlaše oblaci. Dječak je gledao u nebo. Ebu - Talib ga uze i prisloni leđima uz Kabu pa pokaza prstom na dječaka.Na nebu se desi čudo. Oblaci su nadirali sa svih strana, oluja se digla, te se sruči na dolinu bogata kiša i napoji sve što je trebalo.
Ovaj događaj Ebu - Talib opisao je jednim stihom. U tom stihu je opisao Muhammedovu nadnaravnu moć.
POBOŽNJAK BEHIRA
Kad je Resulullah, a.s., napunio dvanaest godina (po nekima - i dva mjeseca i deset dana),povede ga Ebu - Talib sa sobom na trgovački put u šam.
U Basri su odsjeli, a Basra je spadala u Šam i bila je glavni grad Hurana. Ona je bila prijestolnica za one arapske zemlje, koje su bile pod Rimljanima. U ovom gradu živio je svećenik s nadimkom Behira, a pravo ime mu je bilo (Džerdžiz) Grges. Kad je trgovački karavan došao u Basru,on izađe da ga sretne, i pozove ih u goste. Prvi put ih je vidio, a poznao je Resulullaha,
a.s., po svojstvima ranije objavljenim u svetim knjigama.
On uze dječaka za ruku i reče:
"Ovo će biti poslanik cijelom svijetu. Njega će Allah poslati kao milost svjetovima."
Ebu - Talib reče: "Odakle to znaš?" On odgovori:
"Kad ste osmatrali sa Akabe, ne osta ni kamen, ni biljka, ni stablo, a da sedždu ne učini, a sedždu oni ne čine osim Poslaniku, a.s. Ja ga prepoznajem po pečatu poslanstva,biljegu iznad gornje hrskavične plećke u obliku jabuke.
Ja sam za njega čuo u našim objavama." On zamoli Ebu - Taliba da s njim ne ide u Šam, već da ga vrati kući.
Bojao se da mu jevreji ne nanesu zlo.
Ebu - Talib vrati Muhammeda, a.s., sa svojim momcima u Meku.
