sa mozgovima koji znaju razmišljati i funkcionisati, samo što se razlikujemo od njih po tome što svoja tijela i kosu prekrivamo, jer nam tako naša vjera nalaže, a i tako je moralnije za cijeli dunjaluk, i naš se život sasvim normalno odvija, samo što ga oni koji ne vole nas i naše hidžabe pokušavaju prikazati nenormalnim u vašim očima.
1. De mi reci, Boga ti, spavaš li ti sa tim na glavi?
Ovo je pitanje koje nam najčešće postavljaju oni koji nisu upućeni u to kako se odvijaju životi žena sa hidžabom. Ne, ne spavam ja sa hidžabom. Štaviše, mnoge od nas trude se da su u svojim domovima lijepe i dotjerane, ali kada izlazimo vani, pokrivamo svoju ljepotu za ostatak svijeta, pa nas ljudi ne cijene zbog našeg lijepog izgleda, već zbog našeg lijepog ponašanja i ophođenja prema njima. Da, znamo i mi da postoje one lijepe ženske svilene spavaćice i pidžame, pa ih koristimo za spavanje, ne spavamo u dugim širokim haljinama i hidžabima na glavi. Svoju ljepotu i ukrase pokazujemo svojim muževima, za njih se dotjerujemo, jer su oni najpreči za to. U ovome se razlikujemo od većine otkrivenih žena koje, kada izlaze vani, oblače najljepšu odjeću, trude se da budu lijepe i izazovne svima koje sretnu vani, ali, čim dođu kući, skidaju sa sebe kratku, usku haljinicu, umivaju se i skidaju šminku i oblače neku staru trenerku za “oko kuće” i njen muž je gleda takvu po cijeli dan. Zar to nije malo pokvareno? Ono, da se više sređuješ za neke strance nego za svoga voljenoga koji je tvoj jedini halal i koji ima najveće pravo na to?!
2. Koliko ti novaca dobivaš za to što nosiš? Ja sam čula da vam oni Arapi plaćaju...
Svaki put se ovom pitanju iznenadim i zastanem, slušam, pa ne mogu da povjerujem šta me pitaju... Ovo mišljenje je kod nas toliko rasprostranjeno i vjeruje se u to, da je meni moja rodica, sa kojom sam odrasla, bila nerazdvojna, postavila ovo pitanje kada sam se pokrila. Bila sam tada šokirana, a i dan-danas sam kada me isto upitaju. Ne, ne plaćaju meni ništa za ovaj komad platna na mojoj glavi. Pitam se, dobivaju li časne sestre u samostanima ovakva pitanja zbog svog načina odijevanja... Zamislite da neko nekome plaća za hidžab ili puštanje brade? Ne bi bilo prosjaka na ulicama, gladnih, narodne kuhinje bi nam bile prazne, jer bi svi oni stavili hidžabe, pustili brade i rahat. Mislim da bi oni Djeda Mrazevi koji puste brade bili najveći bogataši kada bi se po dužini plaćalo.
3. Ko te natjerao da to staviš?
I sa ovim pitanjem sam se susrela kada sam se pokrila, pa se pričalo kako su me moj daidža i dajnica natjerali i nagovorili da se pokrijem, pošto je moj daidža imao bradu, a dajnica nikab, te su me ljudi žalili zbog toga. Ne, nije nas niko natjerao na ovaj korak! Imamo mi svoj razum koji, elhamdulillah, koristimo i ne treba nam neko drugi da razmišlja za nas, a naši razumi su nam, nakon upute od Allaha, rekli da je ovo naša obaveza, a mi smo se pokorile naredbi našeg Stvoritelja, jer je nama Njegovo zadovoljstvo iznad zadovoljstva ljudi.
4. Smijem li ja (žena) vidjeti tvoju kosu?
Da, pred ženama sjedimo komotno obučene, bez hidžaba na glavi, kao i pred svojom braćom, babom, djedom, amidžama, svekrom itd.
5. Kako ti, Boga ti, nije vruće ljeti?
Ne, nije mi vruće, jer široka, komotna odjeća i prekrivena glava je najbolje zaštita od sunca. I nije mi vruće jer pomislim na razbuktalu vatru džehennemsku. Nije mi vruće, jer se sjetim koje nagrade mi obećava moj Stvoritelj i nije mi vruće, jer mi moj Gospodar olakša.
6. Sigurno si išla / ideš u medresu, čim si pokrivena?!
Ne, nisam završila medresu, već gimnaziju i tokom školovanja sam se pokrila. Nedavno nas jedna prodavačica, mog muža i mene, upita da li smo hodža i hodžinica, pa kada smo je upitali zašto je pomislila da jesmo, odgovorila je – zbog brade i hidžaba, naravno. Znate, hidžab nije naređen samo određenoj vrsti žena, kao naprimjer djevojkama koje pohađaju medresu, već svakoj punoljetnoj muslimanki. Da, i tebi sestro moja, koja čitaš ovaj tekst.
7. Je li ti kosa ružna ili si se pokrila što ti tako ljepše “stoji”?
Hmm...
8. Kupaš li se ti sa tom mahramom?
Vjerovali ili ne, bilo je i ovakvih pitanja. Zamislite, kako bi bilo sušiti kosu sa hidžabom na glavi...
___________________________________
Ako smo pokrivene, za nas život nije stao. Sve što druge žene bez hidžaba mogu, to možemo i mi sa hidžabima. To što je moja kosa pokrivena mene ne sprečava da imam sasvim “normalan” život kao i druge žene. I mi idemo na kupanja na more –na posebne plaže za nas, gdje ne moramo gledati tuđe muževe kako se šeću u boksericama ispred nas, i to što ne idemo na more sa prijateljima, gdje će mužev kolega gledati mene kako trčim plažom gotovo naga, već to radimo na moralniji način, ne znači da smo mi zaostali i zatupljeni, naprotiv. Ljubomorno čuvamo to što imamo od pogleda i dohvataja drugih ljudi.
Čudim se muškarcima koji imaju svoje žene pa vole da ih pokazuju drugima kao neki trofej ili medalju. Gdje je nestala vaša ljubomora prema vašim voljenim hanumama? One su vaše, Allah ih povjerio vama u emanet i na čuvanje, i bit ćete pitani za njih, pa kako se smijete usuditi da ih podstičete na to da svoja tijela pokazuju kao na izložbi? Umjesto da ih pazite kao blago najskrivenije, vi ih vodate okolo i puštate da ih prljaju hiljade haram pogleda.
Ne dozvolite da predrasude vama vladaju! Ne dozvolite da budete predmetom manipulisanja i da vam uspiju nametnuti mišljenje da je hidžab nešto strašno, da se njime žena zatvara, ugnjetava, jer je ustvari sasvim suprotno. Sa hidžabom možeš biti i doktorica, učiteljica, direktorica, apotekarka, možeš ići na izlet, igrati na livadi odbojke sa sestrama, možeš ići na pecanje, otići u restoran na večeru, možeš ići i na more, i uživati u životu na lijep način, ali ne smiješ činiti harame, i hidžab je jedan veliki štit od njih.
Hvala Milostivom koji je nama ženama dao ovaj vrijedni poklon, i molim Ga da što više muslimanki shvati da je to tako i da požuri ka svome Gospodaru i objeručke prihvati taj vrijedni poklon!