PITANJE: Javljam se iz Australije. Zamolio bih vas da uputite savjet muslimanima koji borave na Zapadu kada je u pitanju potvrda nastupa mjeseca ramazāna, jer svake godine se dešava veliko razilaženje i mnoštvo podjela.
ODGOVOR: Razilaženjā po tom pitanju, u stvarnosti, biće i
dalje. Ono što mogu savjetovati braću koja borave na Zapadu, a ujedno i na
drugim mjestima, je da pristupaju takvim pitanjima, oko kojih ima razilaženja,
sa milošću, jer je Allāh u Kur'ānu spomenuo milost prije znanja: "...
kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili."
(El-Kehf, 65)
Imāmi u prvim generacijama uvjek su govorili kada
navode mišljenja oko kojih postoji razilaženje: "Naš govor je istina,
ali moguće je da pogriješimo; a govor drugih je pogrešan, ali moguće je da su upravu."
Pojedini ljudi, kada navode pitanja idžtihāda,
kategorični su da je njihovo mišljenje obaveza slijediti, i pokušavaju
potisnuti mišljenja svih drugih ljudi, iako ne posjeduje jasan tekst iz Kur'āna
niti iz Sunneta. Ono što posjeduje je njegovo shvaćanje dotičnog kur'ānsko-hadiskog
teksta, ali isto tako i drugi imaju svoja shvaćanja istih tih tekstova.
Prema tome, ovo pitanje je pitanje idžtihāda.
Ono što savjetujem ovu braću, a i sve druge, da se udalje od pitanja oko kojih
ima razilaženja, ili od stvari koje potpaljuju sporove i rasprave.
Nema smetnje da se ja i ti raziđemo. To je
dozvoljeno. Nemoguće je ummet ujedini na jednom mišljenju. Stvarnost je takva
da je nemoguće ujediniti ummet oko ovakvih pitanja, ali je moguće da poštujemo
jedni druge oko pitanja u kojima ima idžtihāda. Pogotovo kada su u
pitanju braća koja se pozivaju na ehlis-Sunnet vel-Džemā'at, prilikom razilaženja
oko određenih pitanja, obaveza je da budu jedni prema drugima milostivi, da
brane jedni druge, da pomažu jedni druge, jer Allāh, dželle ve 'alā, kaže: "Svi
se čvrsto Allāhova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!" (Alu
Imrān, 103)
Ako postoji u datoj zemlji na Zapadu spor među
braćom koja tamo žive, pa neki među njima govore da treba napraviti komisiju
koja će pratiti mlađak, to je dobro i nema smetnje u tome. Druga skupina govori
da nema potrebe za ikakvim komisijama, nego ćemo pratiti najbližu zemlju koja
se oslanja na viđenje mlađaka, i to nije sporno. Treća skupina govori da treba
pratiti viđenje mlađaka u Mekki, kao što je to bio stav Imama Ahmeda, rhm, i
mnogih drugih učenjaka, za mjesta u kojima je teško vidjeti mlađak, sve to su
mišljenja i stavovi priznatih učenjaka.
Fino je da se braća ujedine na jednom stavu. Međutim,
ako nisu u stanju da izađu u javnost sa jednim stavom, smatram da trebaju jedni
drugima tražiti opravdanja. Nema potrebe da jedni druge vrijeđaju i psuju, ili
da jedni prema drugima iskazuju neprijateljstvo, ili da jedni druge etiketiraju
i sl. Sve to je pogrešno i nema nikakve veze sa Šerijatom. To pitanje je
pitanje idžtihāda, i nije dozvoljeno da jedni druge izbjegavaju, niti ignorišu,
niti proglašavaju novotarima u pitanjima oko kojih nema jasan dokaz za kojeg je
obaveza se prihvatiti.
Savjetujem braću da pokušaju ujediniti saff,
koliko god je moguće, pogotovo u ovom stanju kroz koje prolazi ummet. Pa, ako
nisu u mogućnosti ujediniti se na jednom stavu, pa u najmanju ruku neka traže
opravdanja jedni drugima, i neka budi jedni prema drugima milostivi, jer to im
je obaveza.
Šejh muhaddis Sulejmān b. Nāsir b. Abdullāh
el-Ulvān, hafizehullah
(Komentar Knjige o postu iz Tirmizijine
zbirke hadisa, 2. predavanje)
Prijevod: Amir I. Smajić
Medina, 26.
ša'bān, 1436 god.Izvor