U
posljednjim danima ramazana, u danima kada ramazan najavljuje svoj
odlazak, možemo samo kazati: Subhanallah! Kako se brzo završi! Kako su
brzo prošli ramazanski dani i noći! Kao da su jesenji listovi koje
uhvati vjetar sudbine! A nije li cijeli život išta drugo do nekoliko
trenutaka? Da, život je zaista samo san, a vječnost i neprolaznost
pripada samo Onome koji je vječan: ''Sve što je na Zemlji prolazno je,
ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti...'' (Er-Rahman,
26-27)
Mjesec ramazan, gdje je! Nije li prije nekoliko trenutaka bio s nama? Nije li ispunjavao naše uši i oči? Nije li on bio govor naših minbera, ukras naših minareta, roba naših pijaca, predmet naših razgovora, život naših džamija? A gdje je sada? Evo ga, kida posljednji konac, da ga izvuče s našeg obzorja, evo ga bori se sa posljednjim dahom i hoće da ga ispusti pred nama. Dakle, vrijeme naše intenzivne bogobojaznosti je prošlo. Svi smo Allahovi i svi se Njemu vraćamo!
Hej ramazanu!.. Kako je velika razlika između dana tvoga dolaska i dana tvoga odlaska. Dočekali smo te otvorenih očiju i srca, dočekali smo te s radošću, veseljem i nadom. Željeli smo da nam dođe tvoja čistota u kojoj će plivati naše duše, jer su bile okorjele i sasušene. Obradovali smo se času tvoga dolaska, jer je to značilo pomirenje s našim Gospodarom od koga smo dugo bili okrenuti. Koliko smo željeli da ti budemo vjerni, koliko smo se nadali da ćemo iskoristiti tvoje dobročinstvo.
A danas kad se s tobom opraštamo, duše su nam pune bojazni i stida, pune žaljenja i tuge. Ne znamo koliko smo ti bili vjerni, ne znamo koliko smo ostvarili tvoju nadu. Da mi je znati kako si nas našao i kakva si sjećanja ponio sa sobom? Jesi li primio izvinjenje onih koji su se izvinjavali? Jesi li zadovoljan postom postača? Je li ti se dopao namaz klanjača?
Kako je samo veliki broj onih koji su ti se pravdali svojim poslovima i obavezama. Kako je veliki broj onih koji su ti se ispričavali svojom slabošću i bolešću. Ali, Boga mi, niti su im tijela bila bolesna, niti su bili slabi. U pitanju je bolest srca, niskost duše i slabost volje. Iznevjerila ih je njihova odlučnost, pa nisu ni pokušali da savladaju prepreku, već su pobjegli s bojnog polja prije same bitke i tako su sami sebe osudili na propast. Ostavi ih sada neka trpe gorčinu bola i gutaju ljutinu kajanja kad vide da su im drugovi, koji su se upustili u iskušenje, izašli kao pobjednici i ništa im ne fali, ustvari, to iskušenje samo im je povećalo iman i pojačalo snagu, te pokazalo da su im strahote kojima su bili plašeni, samo obične varke i šejtanska zavođenja.
Ramazanu!
Reci onima koji su ovaj put ostali zavedeni da ne dozvole da budu obmanjeni i drugi put! Na odlasku im reci: ''Onaj ko je propustio priliku u mojim danima, neka je nadoknadi u drugim! Reci im da su vrata pokajanja širom otvorena: ''Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naći će da Allah prašta i da je milostiv.'' (En-Nisa, 110)
Ramazanu, bojim se da mnogim postačima i klanjačima u svoju bilježnicu nisi zabilježio gore stvari nego što si zabilježio mnogima koji nisu ni postili ni klanjali, jer davno je rečeno: ''Mnogi grijesi koji donose poniznost i skrušenost bolji su od pokornosti koja vodi oholosti i veličini.'' Zato, ako nepostači priznaju svoj grijeh i donesu odluku da će se popraviti, imaju pravo da se Allahu obrate pokajanjem. A što se tiče onih oholih koji misle da su lišavanjem hrane i pića ispunili sve svoje obaveze i dužnosti prema Tebi, ali se za vrijeme posta nisu odvikli od ogovaranja i drugih pogubnih grijeha, oni, uistinu, griješe. Pokajanje je daleko od njih, jer oni čak i ne smatraju da su grješni.
Mjesec ramazan, gdje je! Nije li prije nekoliko trenutaka bio s nama? Nije li ispunjavao naše uši i oči? Nije li on bio govor naših minbera, ukras naših minareta, roba naših pijaca, predmet naših razgovora, život naših džamija? A gdje je sada? Evo ga, kida posljednji konac, da ga izvuče s našeg obzorja, evo ga bori se sa posljednjim dahom i hoće da ga ispusti pred nama. Dakle, vrijeme naše intenzivne bogobojaznosti je prošlo. Svi smo Allahovi i svi se Njemu vraćamo!
Hej ramazanu!.. Kako je velika razlika između dana tvoga dolaska i dana tvoga odlaska. Dočekali smo te otvorenih očiju i srca, dočekali smo te s radošću, veseljem i nadom. Željeli smo da nam dođe tvoja čistota u kojoj će plivati naše duše, jer su bile okorjele i sasušene. Obradovali smo se času tvoga dolaska, jer je to značilo pomirenje s našim Gospodarom od koga smo dugo bili okrenuti. Koliko smo željeli da ti budemo vjerni, koliko smo se nadali da ćemo iskoristiti tvoje dobročinstvo.
A danas kad se s tobom opraštamo, duše su nam pune bojazni i stida, pune žaljenja i tuge. Ne znamo koliko smo ti bili vjerni, ne znamo koliko smo ostvarili tvoju nadu. Da mi je znati kako si nas našao i kakva si sjećanja ponio sa sobom? Jesi li primio izvinjenje onih koji su se izvinjavali? Jesi li zadovoljan postom postača? Je li ti se dopao namaz klanjača?
Kako je samo veliki broj onih koji su ti se pravdali svojim poslovima i obavezama. Kako je veliki broj onih koji su ti se ispričavali svojom slabošću i bolešću. Ali, Boga mi, niti su im tijela bila bolesna, niti su bili slabi. U pitanju je bolest srca, niskost duše i slabost volje. Iznevjerila ih je njihova odlučnost, pa nisu ni pokušali da savladaju prepreku, već su pobjegli s bojnog polja prije same bitke i tako su sami sebe osudili na propast. Ostavi ih sada neka trpe gorčinu bola i gutaju ljutinu kajanja kad vide da su im drugovi, koji su se upustili u iskušenje, izašli kao pobjednici i ništa im ne fali, ustvari, to iskušenje samo im je povećalo iman i pojačalo snagu, te pokazalo da su im strahote kojima su bili plašeni, samo obične varke i šejtanska zavođenja.
Ramazanu!
Reci onima koji su ovaj put ostali zavedeni da ne dozvole da budu obmanjeni i drugi put! Na odlasku im reci: ''Onaj ko je propustio priliku u mojim danima, neka je nadoknadi u drugim! Reci im da su vrata pokajanja širom otvorena: ''Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naći će da Allah prašta i da je milostiv.'' (En-Nisa, 110)
Ramazanu, bojim se da mnogim postačima i klanjačima u svoju bilježnicu nisi zabilježio gore stvari nego što si zabilježio mnogima koji nisu ni postili ni klanjali, jer davno je rečeno: ''Mnogi grijesi koji donose poniznost i skrušenost bolji su od pokornosti koja vodi oholosti i veličini.'' Zato, ako nepostači priznaju svoj grijeh i donesu odluku da će se popraviti, imaju pravo da se Allahu obrate pokajanjem. A što se tiče onih oholih koji misle da su lišavanjem hrane i pića ispunili sve svoje obaveze i dužnosti prema Tebi, ali se za vrijeme posta nisu odvikli od ogovaranja i drugih pogubnih grijeha, oni, uistinu, griješe. Pokajanje je daleko od njih, jer oni čak i ne smatraju da su grješni.
Zato
iskoristimo ove posljednje trenutke ramazana i očistimo svoja srca
iskrenim pokajanjem. Dignimo svoje ruke i ponizno zamolimo: ''Gospodaru
naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u iman: 'Vjerujte u Gospodara
vašeg!' – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe
naše i pređi preko ružnih postupaka naših, i učini da poslije smrti
budemo sa onima dobrima. Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao
poslanicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti ćeš, zaista,
Svoje obećanje ispuniti!
Ispratimo ramazan, tog plemenitog gosta, onako kako se ispraća pravi gost. Znajte da se pravi gost ne ispraća samo selamima nego i vrijednim poklonima. Vrijedni poklon za našeg plemenitog gosta je sadekatul-fitr. On čisti naš post, on čisti naše duše, on čisti naša djela.
Ispratimo ramazan, tog plemenitog gosta, onako kako se ispraća pravi gost. Znajte da se pravi gost ne ispraća samo selamima nego i vrijednim poklonima. Vrijedni poklon za našeg plemenitog gosta je sadekatul-fitr. On čisti naš post, on čisti naše duše, on čisti naša djela.
Na
kraju molimo Allaha Uzvišenog da primi sva naša dobra djela, koja smo
činili u ramazanu i da nam ne uskrati nagradu postača. Amin!