Ono što je za mnoge od nas automobil, za hadžiju Ibrahima
Mujana iz Luke kod Konjica je njegov konj po imenu Dorat. Ibro nema
vozačku. Nikada mu i nije trebala, kaže. Uvijek je imao konja. Jedini je
u mjesnoj zajednici Bjelimići koja ima 23 sela, da ima konja. On svakog
petka putuje blizu sat vremena do susjednog sela Odžaci, kako bi
klanjao džumu u tamošnjoj džamiji.
Još u četvrtak počinju pripreme za džumu. Ibrina hanuma Rahima pegla hlače, košulju. Kako bi bio najljepši, kaže. Ujutro porani, prvo opremi sebe, pa onda konja. Krene puno ranije, jer mu Rahima cijeli dan “kvoca“ da ne zakasni.
Pjesma za Dorata
– Džuma vrijedi koliko vo kad se ne zakasni, a kad se zakasni, ne vrijedi ni koliko kokošije jaje. Zato treba ić’ na vrijeme – dodaje Rahima.
Na putu prema selu, ne izostaje ni pjesma koju je napisao za svog Dorata. Kada stigne ispred džamije, kako kaže, “parkira“ Dorata, na mjesto koje ga svakog petka čeka.
– „O moj Doro, gorska vilo ho'š li mene snijeti na džumu“, pjevam mom Doratu. Zna sam put. Da ga pustim, sam bi otišao u selo. Uhodao se – priča nam dedo.
Poslije džume obavezna je kahva u obližnjoj kafani. Sve su to dnevne, uobičajene teme, nema politike, kaže.
– Pričamo, kako je u tebe, je li strašivo, je li ko zdrav, je li ko umro. Nemam rašta o politici pričati. Lažu brate. Šta god kažu, slažu. Nek rade kako hoće, al neće dokle hoće – govori nam.
Ibro je od rođenja u ovom selu. Ne otkriva nam svoje godine.
– Kad se obrijem i doćeram mlad sam, a kad se ne obrijem imam puno – veli.
Priča nam da mu je babo Alija bio imućan. Imao dosta svoje zemlje. Obaveza mu je bila da kod oca radi. Ni penzije nema. Ni on, ni nena.
– Prije škola nije bila interesantna. Bilo je da djeca ostanu u selu. Ako bude pismen, otići će iz sela. Babi je samo interesanto bilo da ima radnika. Radio sam na polju, deverao, kosio, orao. Da sam Bogdo i ja otišao na vrijeme u grad, imao bih penziju danas. A ovako nemam ni penziju – priča nam dedo.
Hairli djeca
Ni jedno penziju nema, ali imaju hairli djecu. Troje njih. Sagradili su im kuću, kupili stoku, hranu za zimu. Dođu kad god mogu.
– Takve su nam uslove dali, samo nam džennet može biti bolji – kroz suze nam priča dedo.
Kažu da je život u selu fin. Imaju vodu, struju, ulice su osvjetljene. Svi se međusobno paze. Ali nemaju, ono što je najvažnije, omladinu.
– Svi otišli u grad. Svake godine se zatvara po jedna kuća. Sve sami đuturumi – žali nam se.
Oboje zdravlje dobro služi. Ibro je samo jednom bio kod doktora. Ponekad ga glava zaboli, a i to urijetko, kaže.
– Ibrahime, kako si pitaju me, a ja reknem dobro, najlakše mi reći. A sad da reknem boli ovdje boli ondje, izgubi puno vremena – priča nam kroz smijeh Ibro.
U kući i oko kuće uvijek ima posla. Rijetki su trenuci kad besposleni sjede. Ponekad bude i malo dosade, ali Ibro i Rahima i za to imaju rješenje.
-Malo se posvađamo, i veselije nam bude – zaključuje Ibro.
(Ediba Rizvanbegović/Faktor.ba)
Još u četvrtak počinju pripreme za džumu. Ibrina hanuma Rahima pegla hlače, košulju. Kako bi bio najljepši, kaže. Ujutro porani, prvo opremi sebe, pa onda konja. Krene puno ranije, jer mu Rahima cijeli dan “kvoca“ da ne zakasni.
Pjesma za Dorata– Džuma vrijedi koliko vo kad se ne zakasni, a kad se zakasni, ne vrijedi ni koliko kokošije jaje. Zato treba ić’ na vrijeme – dodaje Rahima.
Na putu prema selu, ne izostaje ni pjesma koju je napisao za svog Dorata. Kada stigne ispred džamije, kako kaže, “parkira“ Dorata, na mjesto koje ga svakog petka čeka.
– „O moj Doro, gorska vilo ho'š li mene snijeti na džumu“, pjevam mom Doratu. Zna sam put. Da ga pustim, sam bi otišao u selo. Uhodao se – priča nam dedo.
Poslije džume obavezna je kahva u obližnjoj kafani. Sve su to dnevne, uobičajene teme, nema politike, kaže.
– Pričamo, kako je u tebe, je li strašivo, je li ko zdrav, je li ko umro. Nemam rašta o politici pričati. Lažu brate. Šta god kažu, slažu. Nek rade kako hoće, al neće dokle hoće – govori nam.
Ibro je od rođenja u ovom selu. Ne otkriva nam svoje godine.
– Kad se obrijem i doćeram mlad sam, a kad se ne obrijem imam puno – veli.
Priča nam da mu je babo Alija bio imućan. Imao dosta svoje zemlje. Obaveza mu je bila da kod oca radi. Ni penzije nema. Ni on, ni nena.
– Prije škola nije bila interesantna. Bilo je da djeca ostanu u selu. Ako bude pismen, otići će iz sela. Babi je samo interesanto bilo da ima radnika. Radio sam na polju, deverao, kosio, orao. Da sam Bogdo i ja otišao na vrijeme u grad, imao bih penziju danas. A ovako nemam ni penziju – priča nam dedo.
Hairli djecaNi jedno penziju nema, ali imaju hairli djecu. Troje njih. Sagradili su im kuću, kupili stoku, hranu za zimu. Dođu kad god mogu.
– Takve su nam uslove dali, samo nam džennet može biti bolji – kroz suze nam priča dedo.
Kažu da je život u selu fin. Imaju vodu, struju, ulice su osvjetljene. Svi se međusobno paze. Ali nemaju, ono što je najvažnije, omladinu.
– Svi otišli u grad. Svake godine se zatvara po jedna kuća. Sve sami đuturumi – žali nam se.
Oboje zdravlje dobro služi. Ibro je samo jednom bio kod doktora. Ponekad ga glava zaboli, a i to urijetko, kaže.
– Ibrahime, kako si pitaju me, a ja reknem dobro, najlakše mi reći. A sad da reknem boli ovdje boli ondje, izgubi puno vremena – priča nam kroz smijeh Ibro.
U kući i oko kuće uvijek ima posla. Rijetki su trenuci kad besposleni sjede. Ponekad bude i malo dosade, ali Ibro i Rahima i za to imaju rješenje.
-Malo se posvađamo, i veselije nam bude – zaključuje Ibro.
(Ediba Rizvanbegović/Faktor.ba)