Nisu se begenisali plaho, iako su bili braća. Pripadali su istom džematu i bezbeli klanjali u jednoj džamiji.
Derviš je pio čaj, a Vehbija kahvu i to im je najbolje išlo od ruke. Najviše koristi od obojice imali su Fabrika duhana Sarajevo i Vispak. Pošto su bili poprilično besposleni, često su trunili vanjsku politiku uz spomenute napitke. Vehbija je najviše strepio od šija i Irana. Često ih je sanjao i budio se vrišteći. Znao je da su oni, pored tespiha, bili glavni problem za muslimane i osjećao se obaveznim da i druge upozori na te krvoloke. Često mu je u san dolazio i onaj hodža pokraj Trnova što je jednom bio u Teheranu.
Derviš je pak bio impotentni sanjar, zaljubljen u Anadoliju i duge haljine, a za sve probleme ummeta krivio je aždahu iz Nedžda, duge brade i engleske špijune.
Vehbija je navijao za Saudiju, a Derviš za Tursku. Inače su obojica bili emotivni i zapaljivi, navijački nastrojeni i slabo kad su voljeli poslušati razum i argumente. Vehbija je vazda gled'o da štagod može oharami, a Derviš da ohalali. Voljeli su oni ponekad i jedan drugog preko deftera i dersova opucat’ nogom u stražnjicu, ali ljutnja je bivala kratka daha, jer nisu babi IZi plaho htjeli ići uz nos. Jedna od rijetkih zajedničkih stvari im je bio Facebook. Tu su obojica bili svoji na svom, da prostite, i po cijeli dan su upozoravali raju jedan na drugog.
Rijetko kad su pričali međusobno, ali zato su rado pričali jedan o drugom. Uvijek su imali osjećaj za prioritete i znali su da ummet može spasiti samo ispravno viđenje mlađaka i dobro usklađeno huktanje bez plaho disonancije. Znali su se oni i naljutiti ponekad jedan na drugog, ali ne previše jer u tom slučaju njihovi ratovi svijetova bi izgubili smisao. Da nema jednog, ukazao bi se besmisao drugog. Nešto poput Dodika i Bosića. Kad bi se naljutili jedan na drugog, Derviš bi Vehbiju nazivao teroristom, a ovaj njega novotarom.
Kad bi se sreli, nasmijali bi se jedan drugom i usiljeno poselamili, ne zadržavajući se dugo zajedno jer su znali šta jedan o drugom misle. Bili su poprilično plitki i nesvjesni svijeta van svojih zatvorenih minderluka i staklenih zvona. Ljubav i mržnja među njima rasla je i opadala sukladno Takvimu tj. kad je bilo vrijeme bajrama ili mevluda tenzije su značajno rasle, a kad nije bilo značajnijih datuma za razilaženje i naglabanje, tenzije bi splasnule na uobičajeni nivo.
Babo efendija IZo se uglavnom pravio da ništa ne primjećuje i najčešće je bio zauzet biranjem boje džamijskih tepiha ili organizacijom četeresnica i tehvida. Ni njemu nije bilo jasno oklen da su obojica tako tvrdoglavi, al’ vjerovatno je za to mater bila kriva jer im je vazda pušćala da se tako ponašaju. I on sam je bio na belaju jer njih dvojica nikad nisu pričali među sobom, već su se na onog drugog uvijek žalili babi. Čudna je to porodica bila…
I tako, dok je džemat propadao, ummet stagnirao, mater BiHa ležala na leksaurinima, a fasada se na porodičnoj kući lagahno runila, njih obojica su, nesvjesni svoje nesvijesti, sretan svaki u svom oblaku, živjeli u ubjeđenju da su najbolji muslimani na vascijelom dunjaluku i da je onaj drugi uvijek kriv za sve belaje. I tako bi do dana današnjega…
Nermin Spahić (nasevijesti.com)