Bismillah

Bismillah

Period Objave





Koliko dugo je trajao period Objave, pitanje je koje zahtijeva odgovor. Ibnu Sa’d prenosi od Ibni Abbasa vijest koja ide u prilog onima koji kažu da je prekid trajao danima.Ovo bi mišljenje bilo najjače i najispravnije, što se da zaključiti nakon razmatranja svih okolnosti oko tog događaja. Međutim, mišljenje da je prekid trajao pune tri godine ili dvije i pol godine je netačno. No, nije ovdje mjesto da to objašnjavamo. To će biti na drugome mjestu izloženo. Bitno je da znamo da je Resulullah, u vrijeme pauze, bio cijelo vrijeme potišten, tužan, zbunjen, i
iznenađen.

 Buharija prenosi, u svojoj knjizi “Et - Te’abir”, slijedeće:"“Prekide se objava i to ražalosti Resulullaha, a.s., kako čusmo, žestokom žalošću iz koje suknu gorčina, koja ga je navodila da se strovali s planinskih vrhova. Kad god bistigao na vrh brežuljka s namjerom da se s njega baci, ukazao bi mu se Džibril, koji govori:
 - " “O Muhammede, ti si uistinu Allahov poslanik!"” Te riječi bi mu ponovo dale snagu i volju, i nastavljao bi život, a kad mu se oduži period prekida objave, on bi opet otišao na brdo, pa bi se desilo isto, i sa Džibrilovim, a.s., riječima bi se vratio nazad, ohrabren.”

Melek Džibril donosi Objavu



MELEK DŽIBRIL DONOSI OBJAVU “IKRE”

 
Kad Resulullah napuni četrdesetu godinu, koja se smatra godinom čovjekove zrelosti,a kažu da su u tim četrdesetim godinama poslanici dobivali Objave, počeše se javljati znaci poslanstva i u normalnom životu. Prvi tragovi su bili snovi - er - ru’ja. Snovi su mu bili jasni i čisti kao jutarnje svitanje. Snovi su mu se pojavljivali punih šest mjeseci, a poslanstvo je trajalo dvadeset tri godine. Ova ru’ja predstavlja jedan dio od četrdeset šest dijelova poslanstva.
Trećeg ramazana Resulullahove, a.s., osame u pećini Hira, Allah, dž.š., odluči da spusti svoju milost na zemlju, da čovječanstvo počasti poslanstvom, pa posla Muhammedu, a.s., Džibrila, meleka s ajetima iz Kur’ana. Uz kalendarske proračune i postojeće dokaze,mi možemo tvrditi da je objavljivanje Kur’ana počelo u ponedjeljak, dvadeset prvogramazana, navečer, što odgovara desetom avgustu, 610. godine po kalendaru. Resulullah,a.s., tada je imao tačno četrdeset mjesečevih godina i šest mjeseci i dvanaest dana, ili oko trideset i devet sunčanih godina i tri mjeseca i dvadeset dva dana.Aiša, r.a., pripovijeda nam priču o samom događaju, o svjetlosti koja je počela rastjerivati tminu i mrak nevjerstva i zablude. Putem te svjetlosti poče se mijenjati tok života i sudbina historije.

Prvi vid Objave Resulullahu, a.s., bio je “er - ru’ja - es salika”, istinito snoviđenje. Ti snovi dolazili su poput svitanja zore, a odmah poslije toga želio je da se osami, i to je činio u pećini Hira. Svaki put je bivao pobožniji i bogobojazniji. Predavao bi se ibadetu po nekoliko noći, a prije odlaska u Hiru opskrbio bi se kod kuće, obiđao bi h. Hadidžu, r.a., pa tek onda otišao u osamu. To je trajalo do pojave meleka, koji dođe Resulullahu, a.s., u pećini Hira. Džibril mu reče: “Uči!”, a Muhammed, a.s., odgovori: “Ja ne znam učiti”, pa nastavi: “Zatim me uze, pa me privuče sebi, a zatim me odmaknu od sebe. To uradi jako i snažno tri puta, a nakon trećeg puta reče: ‘Uči, čitaj, u ime tvoga Gospodara koji stvara, stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.’”

 
Resulullah, a.s., vrati se uzbuđen i usplahiren, uđe kod h. Hatidže, r.a., i reče: “Prekrijte me, prekrijte me!” Smiriše ga dok ne ode od njega strah, zatim reče h. Hatidži, r.a.: “Šta mi se desi!” i ispriča joj novost i reče: “Strahovao sam za se”, a h. Hatidža, r.a., mu reče: “Ne, ne tako mi Allaha, Allah te nikad neće osramotiti. Ti si čovjek, koji posjećuje rodbinu,stječe za siromahe,ugosti gosta i uvijek pomaže i ustrajava na istini.”
H. Hatidža ode s Muhammedom, a.s., kod svoga amidžića, koji se zvao Vereka ibn Nevfel ibn Esad ibn Abdul Uza, On je u predislamsko doba primio kršćanstvo i znao je pisati na hebrejskom, te je prepisivao Indžil. On je bio slijep i sijed. Zatekli su ga kako prepisuje El - kitabul - ibranijj.
Prepisivao je Evanđelje na hebrejski jezik. Bio je sijed slijep starac. Hatidža, r.a., mu reče: “O amidžiću, čuj priču sina svoga brata!”, pa mu Vereka reče: “Pričaj, moj bratiću,šta ima?” Resulullah, a.s., obavijesti ga o događaju koji se zbio u pećini Hira. Vereka ga saslušaše i reče:
“Ovo je bio Božiji povjerenik kojeg je Allah poslao i Musau. Kamo sreće da sam mlađi,da hoću, bogd’o, biti živ, kada te tvoj narod bude progonio!” A Resulullah, a.s., reče: “Zar će me oni progoniti?” “Da! Znaj da ni jedan, koji je dolazio s ovim kao ti, nije bio bez neprijatelja. Ako dočekam taj dan, svesrdno ću ti pomoći!” Međutim, uskoro je Vereka umro, a Objava je zastala.

Prenose Taberanija i Ibn - Hišam neke dopune, koje su od koristi, na primjer, da je Resulullah, a.s., nakon Objave, izašao iznenađen iz Hire - pećine, pa se odmah vratio nazad i da je nakon kraćeg boravka otišao u Meku. Tabersnijino predanje baca zračak na uzrok njegovog izlaska; evo tog teksta:
“Rekao je Resulullah, a.s., nakon govora o dolasku Objave:
‘Meni su, od Allahovih stvorenja, bili najmrži pjesnik i luđak. Nisam volio ni da ih vidim. Rekao sam Kurejšijama, da meni o njima nikada ne pričaju! Ako to učine popet ću se na uzvisinu brda, bacit ću se s nje i ubiti se, pa ću se odmoriti!’ Zatim nastavi:
‘Izašao sam da to i učinim, pa kada dođoh nasred brda, čuh glas s nebesa kako
govori: - O Muhammede! Ti si Allahov Poslanik, a ja sam Džibril!’ Zatim reče: ‘Podigoh glavu u nebo i ugledah Džibrila u liku čovjeka. Vidjeh mu samo noge na horizontu. On reče: - O Muhammede, Ti si Allahov Poslanik, a ja sam Džibril!’ Poslanik, a.s., reče: ‘Stadoh i počeh gledati u njega, pa me to odvrati od moje ranije nakane; niti krenuh naprijed,a ni nazad. Stalno sam pokušavao svratiti pogled s njega na drugu stranu neba, ali gdje god bih okrenuo glavu, svagdje je bio on. Tako sam stajao u mjestu, ni naprijed ni nazad,sve dok Hatidža ne posla po mene da se vratim. Glasnici su došli i vratili se kući, a ja se nisam mogao maknuti s mjesta. Zatim Džibril ode, a i ja se vratih svojoj porodici. Kad stigoh kući, sjedoh uza samu Hatidžu i naslonih se na nju, pa mi ona reče: - O Ebu Kasime, gdje si bio? Tako mi Allaha, poslala sam ih da te traže po čitavoj Meki i ne nađoše te!


Ja joj potom ispričah šta sam vidio. Ona reče: - Obraduj me, o amidžiću, i ustaj. Tako mi Stvoritelja, želim da budeš Poslanik ovom ummetu.
Zatim ona ustade i pohiti kod Vereke, pa i njega upozna s događajem, a Vereka joj odgovori: - Kuddusun, kuddusun! Allahu, Allahu, tako mi Onoga u čijim rukama je moj život,Muhammedu je došao Allahov povjerenik, koji je dolazio Musau. On je Poslanik ovogaummeta (naroda). Reci mu, o Hatidža, neka bude čvrst i postojan!’
Hatid`a, r.a., vrati se i prenese mu Verekine riječi. Kad je Resulullah, a.s., okončao boravak u pećini Hira, vrati se u Meku. Srete ga Vereka i nakon što je čuo od Resulullaha,a.s., priču, reče:
‘Tako mi Onoga u čijim je rukama moj život, ti si poslanik ovog ummeta! Došao ti je Allahov povjerenik,koji je dolazio i Musau." 

U SVJETLU POSLANSTVA I OBJAVE





U PEĆINI HIRA

Kad se Resulullah, a.s., približio četrdesetoj godini života, i kada su njegova zapažanja prošlosti i sadašnjosti rasvijetlila njegov um, jaz između njega i njegovoga naroda se u mnogo čemu produbljivao. On tada zavoli samoću. Ponio bi sa sobom hrane i vode, i odlazio u pećinu Hira na brdu Nur,koje je udaljeno od Meke oko dvije Milje. To je jedna lijepa pećina, duga letiri aršina,a široka jedan aršin i tri četvrtine. On je provodio mjesec ramazana u toj pećini.Nahranio bi siromaha, ako bi tim putem naišao.Vrijeme je provodio u ibadetu i razmišljanju o svemu što ga okružuje, pa i o kosmosu.Razmišljao je šta se krije iza toga, kakva je to snaga koja pokreće sve to. On je bio siguran da njegov narod pogrešno obožava Allaha.Oni žive u zabludi i čine širk, vjeruju u kipove. Ali, Muhammed nema jasan put, kojim bi krenuo, nema program koji bi provodio u djelo, a niti određeni cilj kojim bi bio zadovoljan i smiren.


Resulullahov izbor ovog malog tihog mjestašca, bio je dio Allahove brige o njemu i Allahovog plana s njim. Allah, dž.š., pripremao ga je za ono što ga je čekalo.Velika je istina, da bilo kakav preobražaj - duhovni, naravno - čovjek doživljava nakon sumiranja svog prethodnog života, a da bi to uradio, nužno je da se osami, izolira ili povuče na izvjesno vrijeme, jer time postiže punu koncentraciju u razmišljanju, neometan od svakodnevnih životnih sitnica, ljudi i njihovih problema i briga koje ga inače okupiraju.Tako je i Allah, dž.š., pripremao Muhammeda, a.s., u tišini i osami brda Nur, u pećini Hira.Pripremao ga je da na svojim plećima ponese najveći emanet čovječanstvu, emanet koji će promijeniti lice zemlje i uravnotežiti historiju. Allah, dž.š., pripremao je Muhammeda,
a.s., tri godine na tešku i odgovornu dužnost koja ga čeka. On bi se osamljivao po mjesec dana razmišljajući o opstanku, i šta je poslije nestanka, kakve tajne krije život, a kakve smrt, itd.Tako je to trajalo do određenog momenta, do određenog susreta s nepoznatim, kad mu Allah, dž.š., dade dozvolu.



KRATAK ŽIVOTOPIS PRIJE POSLANSTVA





Resulullah, a.s., u svojoj je mladosti bio obdaren najboljim vrlinama koje posjeduju ljudi. Imao je visoki koeficijent inteligencije što se odražavalo
 u svakom njegovom pokretu ili poduhvatu. Nije volio mnogo pričati. 
 Volio je osamu, koju je provodio u časovima razmišljanja i traganja za pravdom i svim onim što je dostupno ljudskom umu da shvati.Razmišljao je o prirodi, njenim ljepotama, prirodnim zakonima, zatim o čovjeku kao jedinki i kao dijelu društva. Zatim je razmišljao o vjeri, šta je to što vjeruje njegov narod, kome, ili
čemu se klanja i moli, zašto se bave krivovjerstvom, vradžbinama, itd. Ako bi vidio da se negdje radi dobro, pritekao bi u pomoć, a zla se strogo klonio. Nije pio alkohol, nije jeo meso zaklano na žrtveniku, nije praznovao kumirske blagdane ni svečanosti.Bio je prvi koji je bježao od svakog širka ili mnogoboštva.
Nije mogao otrpjeti kad bi čuo da se neko kune kumirima Latom i Uzatom. Bez svake sumnje -  Resulullaha, a.s., čuvala je Allahova odredba. Ako bi se desilo da  se počne buditi u njemu neki ljudski porok, ili bi krenuo za nekim običajima nedostojnim njega,
tada se pojavljivala Božanska briga da ga sačuva od svega što ne valja. 


Ibn-Esir prenosi:
Rekao je Resulullah, a.s.:
"“Nisam nikada bio zainteresiran da činim ono što su činili predislamski Arapi, osim u dva slučaja, i u oba mi je Allah, dž.š., našao izlaz iz situacije. Zatim mi se to više nije dešavalo do početka Objave, kojom me je Allah počastio. Rekoh, jedne večeri, dječaku koji je napasao ovce sa mnom na brdima Meke:
"-Hoćeš li paziti i moje ovce, a ja idem na sijelo u grad, kao i ostali mladići?"
’ Odgovori da hoće. Ja krenuh, i kad bijah kod prve kuće u Meki, čuh svirku, pa upitah:

-"Š‘ta je to?’" Odgovoriše mi: ‘
-"Ženi se dvoje mladih."
-’ "Ja sjedoh da poslušam, a Allah, dž.š.,začepi mi uši i ja zaspah. Ujutro me probudila vrelina sunca. Ja se vratih dječaku, a on me upita kako je bilo. Ispričah mu, a zatim odlučih da i druge noći uradim isto. Kad uđoh navečer u Meku, snađe me isto kao i prethodne noći. Poslije ovog događaja, nisam dozvolio da me okupira zlo.




Prenosi Buharija od Džabira bin Abdullaha, koji kaže: 
"“Kad je sagrađena Kaba, otišli su Resulullah, a.s., i Abbas da prenose kamenje, pa Abbas reče: Resulullahu: ‘Stavi svoju odjeću (izar - donji dio) na vrat da te kamenje ne nažulja.’ Resulullah, a.s., kleknu na zemlju,oči podignu nebesima, pa se podiže i reče:
-"‘Moj izar, moj izar"’, pa pritegne odjeću uza se.”
     U drugoj verziji hadisa stoji:
     -"“Poslije toga mu se nije nikada vidio sramotni dio tijela.”
Resulullah se odlikovao u svom plemenu lijepim jezikom, dobrim ponašanjem, plemenitom naravi. Bio je najmuževniji, i najljepšeg ahlaka (morala). Posjedovao je blagost, ljubaznost.Govorio je samo istinu. Svako obećanje bi izvršio, a povjereni emanet čuvao. Njegov ga narod prozva El - Emin, a za njega kaže majka svih vjernika, Hatidža, r.a.:
-"“Snosi teret (pomažući siročad), stječe za siromahe, gostoljubiv je i pomaže one koji zastupaju istinu.”"