Jednom pastiru koji je više od sedamdeset godina proveo čuvajući ovce na
obližnjim padinama brda, državne su vlasti dodijelile penziju zbog toga
što je kao pastir odlično obavljao svoj posao više od sedam decenija.
Ovaj slučaj izazvao je medijsku pažnju, tako da su brojni novinari došli
da intervjuiraju pastira, a jedan novinar upitao ga je:
“Možeš li nam ispričati neki poseban događaj koji si doživio u toku ovih svih godina?”
Starac
je bio nervozan i nije se baš lagodno osjećao u razgovoru sa
novinarima. On je bio nepismen i za novinare je samo čuo, ali nikad nije
pročitao ni jedne jedine novine.
Starac
je u svom životu imao brojne doživljaje i priče, ali činilo mu se da to
nije baš nešto posebno što će zanimati novinare, mislio je da su to
više priče za obične ljude, za djecu koja sjede kraj vatre. Ali, konačno
se odvažio da ispriča jednu priču:
Kad
sam imao dvadeset godina, u obližnjoj šumi našao sam jedno mršavo
štene. Bilo je tako malo i umiljato da sam ga bez puno razmišljanja
ponio kući. Nije trebalo mnogo, pa da ga puno zavolim. Gdje god bih
išao, pas bi bio uz mene, dijelio sam s njim sve što sam imao. Pas je
bio veoma inteligentan. Seljani bi me često izazivali, govoreći:
“To nije pas, to je vuk. Riješi ga se prije negoli te od njega zadesi kakvo zlo!”
Nisam
ih slušao jer ljubav prema mom psu bila je duboko urezana u mom
srcu. Pas je narastao, bio je velik i snažan, i kad bih nešto zaboravio u
selu, slao bih ga nazad da mi to donese. Bio je to jedan pametan pas,
pomagao mi je oko ovaca i brižno ih čuvao. Jedne kasne ljetne noći zrak
je bio svjež, ali omoran, baš kao pred kišu. Ušao sam u baraku, koja je
bila u šumi u neposrednoj blizini tora u kojem su se nalazile moje ovce,
i legao sam u krevet i zaspao.
Ne
znam koliko sam dugo spavao kada me iznenada probudilo strahovito i
prodorno režanje. Nisam bio siguran da li sam budan ili još sanjam.
Istrčao sam napolje da vidim šta se dešava. Moj pas sjedio je okrenut u
pravcu mjeseca, koji je obasjavao tor, a sa njegove njuške kapala je
svježa krv. Njegove su oči sijale kao dvije svjetiljke. Sve je djelovalo
još nevjerovatnije kad sam pred njim vidio gomilu netom ubijenih i
raskomadanih ovaca. Odmah sam shvatio šta se dogodilo…
Laganim
koracima ušao sam u baraku, uzeo svoju pušku, koja je visila na zidu, i
ponovo izašao vani. Bezosjećajno sam podigao svoju pušku, naslonio je
na njegovu glavu, glavu moga vuka. Nije se uopće pomjerao. Baš kao da je
osjećao krivicu zbog pronevjere obećanja i truda koji sam uložio na
njega. Povukao sam okidač i on se sručio na zemlju.
Da
bih spasio nešto ovaca, sišao sam u selo da pozovem pomoć. Bilo me
prilično sramota seljana, jer ih nisam slušao kad su me upozoravali. Kad
smo izdvojili napola pojedene ovce, ne možete ni zamisliti kako sam se
šokirao kad sam između mojih rastrganih ovaca našao zaklana tri velika
vuka i jednu vučicu… Moje se srce cijepalo, a moje su se oči napunile
suzama. Ja sam ubio nedužno biće, ubio sam svog istinskog prijatelja.
Posumnjao sam u nedužnog i iskrenog…
Već
je od toga prošlo preko šezdeset godina, ali to nikako ne mogu da
zaboravim, sjećam se kao da je bilo danas. Iz toga sam naučio jednu
lekciju, a to je da u svojim prsima ne nosim sumnju ni prema kome.
Platio sam debelu cijenu, izgubio sam nešto što nikad više neću moći da
vratim.
Izvor: NUM