27. maja izgovorila sam šehadet,
svjedočenje moje vjere u islam, pred punom džamijom. Međutim, ja nisam
postala muslimanka tog dana, ja sam bila muslimanka moj čitav život, ali
nisam bila svjesna toga. Uvijek sam vjerovala u Jednog Boga i samo
Njega. Ova ideja je jedna od najjednostavnijih, najvažnijih stubova
vjere. Razlog zbog kojeg nisam znala da sam muslimanka jeste jer mi to
niko nije rekao. Imala sam cimericu muslimanku, srela sam mnogo
muslimana, ali mi niko nikad nije rekao u šta muslimani vjeruju. Svo
vrijeme sam vjerovala u islam, ali nisam imala pojma da je moja vjera
bila ista vjera kao kod miliona ljudi oko mene.
Napokon, nakon godina potrošenih u
pokušaj da razumijem svoje vjerovanje, prisustvovajući različitim
vjerskim službama i samo vjerovajući u dijelove onoga što sam čula.
Bliski prijatelj me je pitao u šta vjerujem. Bili smo prijatelji neko
vrijeme ali nikada nismo pričali o vjeri. Objasnila sam svoja osnovna
vjerovanja i da vjerujem u Boga, ali ne u trojstvo, i vjerujem u raj i
anđele, ali sam isto tako istakla da nisam potpadala u nijednu vjeru i
da nisam znala „kako se to zove“. Moj prijatelj mi je rekao da sam svo
ovo vrijeme bila u krivu i da se sva moja ubjeđenja slažu sa ubjeđenjima
mojih prijatelja koji su muslimani.
U početku sam pomislila da moj prijatelj
želi samo da prikaže islam u lijepom svjetlu, pojašnjavajući samo
privlačne dijelove vjere. Taj prijatelj bi mi slao ajete iz Kur'ana i ja
sam se slagala sa njima, ali sam mislila da on samo izabire i uzima
najbolje citate koji bi me još više zainteresirali. Prvi koji sam dobila
je bio iz sure Ed-Duha. Jedanaest ajeta koji su sačinjavali ovu suru su
bili priča mog života, otišla sam i kupila Kur'an za sebe da bih našla
stvari sa kojim se ne slažem da bih ih ukazala svome prijatelju. Nisam
mogla naći niti jednu jedinu stvar. Slagala sam se sa svakim ajetom.
Lahko sam shvatila zašto doslovni prijevod riječi ajet jeste čudo. Svaki
odlomak je čudo, da budem tačnija svaka riječ je čudo.
To je bilo čudo u mome životu da nakon
potrage koja je trajala dvadeset godina, nakon što sam bila zbunjena,
nakon što sam mislila da neću naći nikoga ko vjeruje kao ja, našla sam
Allaha Njegovom voljom. Najbolji dio je, međutim, da je Allah uvijek bio
uz mene. Ostajala bi noću budna što duže moguće čitajući Kur'an i
plačući, znajući da čitam Istinu. Razmišljam kako je lijepo to što je
Allah dao svim ostalim poslanicima sposobnost da učine čuda da bi ljudi
njihovog vremena to vidjeli, ali je dao poslaniku Muhammedu, sallallahu
alejhi ve sellem, čudo koje ja mogu držati u svojim rukama svaki dan –
Kur'an.
Znala sam da sam muslimanka i znala sam
da sam toliko blagoslovljena da je Allah htio mene, dvadesetogodišnju
studenticu, da dođem Njemu. Kako mogu biti tako sretna? I kako da uradim
bilo šta osim da tražim svo moguće znanje i vjeru kada me je On odabrao
da dođem u islam?
Ima hadis koji kaže: „Ako se
približiš Allahu pedalj, On će se tebi približiti lakat, a ako se ti
Njemu približiš lakat, On će se tebi približiti za širinu ispruženih
ruku, a ako mu kreneš hodajući, On će ići prema tebi trčeći.“
Pa, ja sam se Njemu približavala miljama i miljama, ali me je On
prestigao. Onda sam trčala prema Njemu, a On je prema meni išao brzinom
svjetlosti.
Ne želim time da kažem da nije bilo
vremena kada sam bila prestravljena. Amerikanci nemaju baš dobro
mišljenje o muslimanima, a nakon svih negativnih medijskih
predstavljanja očekivala sam svoje prijatelje da se slično osjećaju o
ovome. Neki jesu, i ne smeta mi da više ne budemo prijatelji. Prijatelj
treba da te prihvati onakvog kakav si, i isto tako treba da te
približava Allahu. Druženje sa takvim prijateljima pokazalo mi je da oni
nisu ono što je najbolje za mene, i da više volim prijatelje koji su
moje vjere.
Kada je vrijeme namaza, mogu ići
klanjati bez da se moram objašnjavati. Kada vidimo nekoga ko je
„drugačiji“ kako hoda ulicom ne osuđujemo ih, a ne da ih zezamo i
zlostavljamo, kako smo to prije radili ja i moji prijatelji. To ne znači
da ne dovim (molim) za njih.
Ima prijatelja koji me vole i podržaju
bez obzira kakav moj izbor bio, i njima sam zahvalna. Mogu se samo
nadati da ih Uzvišeni Allah približi Sebi. Međutim, ono što me
iznenađuje kod ovih prijatelja jeste potpuno neznanje po pitanju islama,
a nerijetko i o njihovim vlastitim vjerama. Ja nisam znala o islamu
prije nego sam ga prihvatila, ali nisam ni pomislila da su svi moji
prijatelji podjednako neupućeni u islam kao i u svoje vjere!
Moja najveća počast u životu jeste da
budem muslimanka. Moja druga najveća počast jeste da pojašnjavam islam
drugima. Zahvalna sam da se ljudi osjećaju prijatno kada su oko mene u
prodavnicama, u redu za metro, na poslu, u parku toliko da me pitaju o
mojoj vjeri. Samo se nadam da sam dovoljno rječita i učena da govorim o
svojoj vjeri.
Nema mi ništa draže od toga da govorim u šta mi vjerujemo i zašto u to vjerujemo. Ne mogu natjerati druge da vjeruju u islam: „Nema prisile u vjeru. Istina se jasno razlikuje od zablude.“[1]
Međutim, ja mogu samo podučavati ljude koji ne znaju ništa o islamu o
osnovnim vjerovanjima, ne mogu učiti ubjeđenje, to je samo u srcu i to
je samo između tebe i Allaha, ali mogu podučavati vjeru i Njegovu
poruku. Podučavanje ili dav'ah je ključna stvar u islamu. Islam ne
pripada nama, pripada svim ljudima. Islam i Poslanik, sallallahu alejhi
ve sellem, su milost za čitav svijet.
Ljudi su mi govorili da „se vratim
odakle sam došla“ na parkingu trgovačkog centra na što bi ja odgovorila:
„Ja sam iz Klivenda.“ Govoreno mi je da „začepim“ kada bih jela
sladoled sa prijateljima muslimanima bez ikakvog razloga. Dešavalo bi se
da roditelji ne bi dopuštali svojoj djeci da idu igdje blizu mene u
restoranima. Dosta ljudi mi je reklo da „me Isus voli,“ ja bih
odgovarala „i ja njega volim“. Bio je slučaj kada mi bi žena rekla da me
žali zbog načina kako sam obučena kada bih nosila dugu haljinu i rolku,
a ona bi gore nosila usku odjeću bez rukava i otkrivenih ramena, a dole
mini suknju na što bih ja odgovorila „Dušo, ja tebe još više žalim.“
Dešavalo mi je se da bi roditelji govorili svojoj djeci da ja nosim
hidžab jer imam rak. I to je sasvim uredu. Kada bi ovi ljudi znali za mir koji mi imamo u svojim srcima, borili bi se da nam ga uzmu.
Nadam se da ljude još više poučim o
našoj vjeri, i nadam se da je više ljudi otvorenog razmišljanja da bi
naučili, i ja se nadam da ću nastaviti učiti zauvijek. Podstičem
muslimane da upoznaju ljude iz različitih kultura i vjera i da pojasne
našu. Nema potrebe da se borimo, ali kako bi lijepo bilo da mi govorimo
za sebe, umjesto da pustimo da drugi govore za nas. Molim Allaha da nas
nastavi darivati sa Njegovom blagodati imana, i Allahovom voljom jedni
druge ćemo približiti Allahu. Molim Allaha da svi budemo u Njegovoj
blizini i da budemo počašćeni da vidimo Njegovo Lice jednog dana.
„Mi smo Allahovo i Njemu ćemo se vratiti.“[2]
HannahNemec-Snider
Nacionalnost: Amerikanka.
Nacionalnost: Amerikanka.
[1] Prijevod značenja El-Bekare, 2:256.
[2]Prijevod značenja El-Bekare, 2:156.
Preveo: Redžo Muratović