Ima li za mene pokajanja: ostavljam namaze, ne mogu bez bluda, a oženjen sam?

PROBLEM: Selam alejkum! Počinio sam blud pet puta otkako sam se oženio, a prije toga ni sam ne znam koliko puta. Moram da priznam, a sramota me je, da se i samozadovoljavam svaki dan. Zanima me da li ima pokajanja za mene? Želim da budem pravi vjernik, da izvršavam sve što je Allah, s.v.t., naredio, bojim se smrti iako imam 25 godina i često razmišljam o svom završetku (to mi se vrti u glavi još od 17. godine mog života). Često mislim o tome, gotovo svakodnevno, ali kad me obuzme želja za spolnim odnosom, ne prezam ni od čega i zaboravim na sve. Stoga vas molim da me posavjetujete kako da se klonim svega toga i da li da priznam supruzi da sam uradio to (ako priznam, bojim se da će doći do razvoda, u to sam potpuno uvjeren). Da li se moje pokajanje za učinjene grijehe može smatrati pravim i valjanim pokajanjem ako ne priznam supruzi?

Često sam slušao predavanja na razne teme i pročitao dosta knjiga i često upozoravam i govorim o zabrani činjenja harama iako i sam neke činim. Da li sam još više grješan ako savjetujem druge da ne čine haram, a ja ga činim? Bojim se da sam licemjer ako tako radim, a znamo kakve su kazne pripremljene za licemjerne ljude. Ali, kad vidim da neko čini stvari kao što je pijenje alkohola, slušanje muzike, nošenje hamajlije itd., to mi para srce i smeta mi puno, ali kad se radi o meni, tad je nekako sve drugačije. Moram reći još i ovo da dijelim puno sadake, pomažem rodbini finansijski, ocu i majci ponajviše.
 
Čak supruga i ja pomažemo po jedno siroče iz Somalije, kojima svaki mjesec šaljemo novac za hranu i školu. Kad smo prošli put bili u Bosni, kupili smo sve namirnice za dvije porodice (znate kako kažu od igle do lokomotive), znači sve što je potrebno porodici da živi mjesec dana bez ikakvih daljih troškova i to smo udijelili porodicama koje su teškog imovinskog stanja. Zatim dijelim odjeću koja je dobra, ali mi je okraćala, i siromaha nisam nikad odbio (svaki put kad sam nekom nešto dao, uradio sam to u ime Allaha, s.v.t.) sve to u nadi da će me dragi Allah, s.v.t., zbog nekog mog dobrog djela uputiti na pravi put, ali to se još uvijek nije desilo.
 
Dok sam klanjao, i tu sam ‘’šarao’’, nisam bio redovan i gotovo da i nisam ustajao na sabah. Bojim se da su sva moja djela uzaludna, mislim da je možda bolje klanjanje namaza od svih sadaka na svijetu i svih drugih dobrih djela, tj. želim reći da je možda bolje obavljati namaz nego dijeliti sadaku, pomagati drugima itd. (znam da su moja djela bez namaza kao prašina koja samo čeka da bude raznesena kad vjetar zapuše). Želim da se izvinim ako sam bio previše komplikovan sa svojim pitanjima, ali kad vidim da neki musliman, selefijskog usmjerenja, ima lijepo ponašanje pa obavlja dužnosti koje je Allah naredio da se obavljaju, pa ima i bradu, ja nekako osjetim i zaželim da i ja budem takav, iskren u svojim djelima, tj. da ono što je u srcu bude potvrđeno i riječima i djelima. Da vas dragi Allah, s.v.t., nagradi svakim dobrom i na ovom i na budućem svijetu!
 
SAVJET:
 
Dragi moj brate u vjeri, moram ti priznati da je ovo jedno od najčudnijih pitanja koje sam čuo u životu. Želim mnogo toga da ti kažem, stoga se nemoj ljutiti ako odužim, a cilj je samo jedan – da se riješiš tog svoga problema. Ali pod uvjetom – da me poslušaš u onome što ću ti kazati.
 
Prvo, iz tvog pitanja se vidi da si ti svjestan da je bludničenje zabranjeno, što je više nego tačno. Ali se ja bojim da ti nisi svjestan o kakvom grijehu se radi. Blud je jedan od najvećih grijeha koje čovjek može da počini. Treba li veći dokaz o tome koliko je to grijeh od toga da ne postoji normalan čovjek na planeti koji je zadovoljan da neko počini blud sa njegovom majkom, sestrom, kćerkom ili suprugom!!! Nije li tako? Ako ima neko da je zadovoljan time, taj sigurno ne može dobiti uvjerenje od doktora da je normalan, bez obzira na njegovu vjersku pripadnost.
 
Zašto? Zato što se čovjek rađa i u njemu se rađa ljubomora prema ženama kojima je on mahrem i prezir prema tom gnusnom činu. Pa ako čovjek ne želi da neko čini blud sa njegovom majkom ili sestrom ili kćerkom, pa i one žene s kojima bludniči su nečije kćeri. Allahov Poslanik kaže: “Niko od vas neće vjerovati sve dok drugima ne bude želio ono što želi i sebi.“ (Buhari, br. 13, i Muslim, br. 179, kao Enesovo, radijallahu anhu, predanje)
 
Ebu Umame, radijallahu anhu, pripovijeda da je neki mladić došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i kazao: ”Allahov Poslaniče, dopusti mi da činim blud!“ Prisutni ga ukoriše zbog njegovog ponašanja, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smiri ih govoreći: ”Pustite ga, pustite ga!“ Zatim zatraži od mladića da se primakne, pa kada je to učinio, upita ga: ”Da li bi volio da neko učini blud s tvojom majkom?“ ”Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom!“, odgovori mladić. ”Tako ni drugi ljudi ne bi voljeli da to neko učini s njihovim majkama“, reče mu Poslanik. Zatim ga upita: ”Da li bi volio da to neko učini s tvojom kćerkom?“ ”Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom!“, odgovori mladić. ”Ni drugi ljudi ne bi voljeli da se to desi njihovim kćerkama“, reče mu Poslanik.
 
Zatim ga upita: ”Da li bi volio da se to desi tvojoj sestri?“ Mladić odgovori: ”Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom.“ Poslanik mu reče: ”Tako ni drugi ljudi ne bi voljeli da se to desi njihovim sestrama.“ Poslanik je ponovo upitao: ”Da li bi volio da se to desi tvojoj tetki po ocu?“ Mladić odgovori: ”Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom.“ Poslanik reče: ”Ni drugi ljudi ne bi voljeli da se to desi njihovim tetkama po ocu.“ Opet ga upita: ”Da li bi volio da se to desi tvojoj tetki po majci?“ ”Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom“, odgovori mladić. ”Tako ni drugi ljudi ne bi voljeli da se to desi njihovim tetkama po majci“, reče Poslanik. Tada je Allahov Poslanik stavio ruku na njega i zamolio: ”Gospodaru moj, oprosti mu grijehe, očisti njegovo srce i učini ga čednim.” (Ahmed, br. 22211. Šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim)
 
Što se tiče šerijatskih dokaza koji potvrđuju veličinu ovog grijeha, njih je mnogo, a spomenut ću ti samo neke, kako bi nam ostalo prostora i za ostalo što želimo napisati: Allahov Poslanik kaže: “Kada čovjek čini blud, iz njega izađe iman, i bude iznad njega kao oblak, pa kada prestane, vrati se svome sahibiji.” (Ebu Davud, Tirmizi od Ebu Hurejre, r.a., sahih) Šta misliš, dragi moj brate, da je te Allah usmrtio u tom stanju? Koja sramota na dunjaluku, a još gore kako na Sudnjem danu pred Gospodara bez imana?
 

Prenosi se da je Abdullah ibn Mes’ud rekao: ‘’Upitao sam Poslanika, s.a.v.s.: ‘Koji je najveći grijeh kod Allaha?’ ’Da Allahu pripišeš druga, a On te je stvorio’, reče. ‘Zatim?’, upitah ga. ‘Da ubiješ svoje dijete iz straha da će se hraniti sa tobom’, odgovori Poslanik, s.a.v.s. ‘Zatim?’, upitah ga. ‘Da počiniš blud sa komšijinom suprugom’, završi Poslanik, s.a.v.s.” (Buharija i Muslim, od Abdullaha ibn Mes’uda, r.a.)
 
Kada Uzvišeni Allah u Kur’anu govori o bludu, ne samo da zabranjuje blud, već zabranjuje i približavanje tom gnusnom činu: “I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!” (El-Isra, 32)
 
Od dokaza koji potvrđuju činjenicu da je blud jedan od najvećih grijeha, zbog svih štetnosti koje proizlaze iz bluda, kako po pojedinca tako i po društvo u kojem živi, jeste činjenica da je islam za bludnika propisao kaznu kakva nije propisana niti za jedan drugi grijeh, naravno pod određenim uvjetima koje su spomenuli učenjaci: za neoženjenog bludnika ili neudatu bludnicu, šerijatska kazna je stotinu udaraca bičem, a za oženjenog bludnika ili udatu bludnicu šerijatska kazna je kamenovanje do smrti.
 
Da li si razmišljao, dragi moj brate, zašto je Milostivi Allah propisao tako žestoku kaznu za blud, i pored toga što je Allah milostiviji prema Svojim robovima nego majka prema svome djetetu? Zbog težine i negativnih posljedica tog grijeha.
 
Drugo, gdje je tu pravda? Zamisli da tvoja supruga počini blud, kako bi se ti osjećao? Pa ako to ne možeš ni zamisliti, pa kako onda da čovjek čini nešto čime sam nije zadovoljan?! Dragi moj brate, Uzvišeni Allah te je počastio suprugom, omogućio ti da na halal način zadovoljiš svoje prohtjeve i strasti i kako ti to zahvaljuješ svome Gospodaru? Tako što činiš ono što je On strogo zabranio, iz koristi koja se samo vraća tebi. Šta misliš da si nakon bluda ustanovio da si to činio sa osobom oboljelom od side? Tvoj Gospodar ti je zabranio ono što korist donosi tebi, nikako Njemu, Uzvišenom i Veličanstvenom. Isto kao što se šerijatska kazna razlikuje u pogledu oženjenog i neoženjenog bludnika, isto tako i grijeh se razlikuje. Allah ti je omogućio da svoje prohtjeve zadovoljiš na halal način i ti to ostavljaš i činiš ono što je zabranjeno.
 
Zar spomenuta stvar nije čista nepravda i zulum prema tvojoj spuruzi, koja živi s tobom, čuva svoju čednost, a ti joj to uzvraćaš tako što bludničiš?! Pa zar se ne bojiš dove mazluma, onoga kome je nepravda nanesena? Allahov Poslanik kaže: “Boj se dove mazluma, doista između njegove dove i Allaha ne postoji pregrada.” (Buharija i Muslim)
 
Treće, dragi moj brate u vjeri, ostavljanje namaza je puno veći grijeh negoli činjenje bluda. Allahov Poslanik je ostavljanje namaza nazvao nevjerstvom. Tačno je da djela bez namaza ne važe. Allahov Poslanik je kazao: ”Prvo za što će rob polagati račune na Sudnjem danu jeste namaz, pa ako bude dobar, spasio se i uspio, a ako bude loš njegov namaz, propao je.“ (Tirmizi, od Ebu Hurejre, r.a., hadis je hasen)
 
Stoga se ne poigravaj sa svojim namazom! Redovno obavljanje namaza je odlika mu’mina, a njihovo neredovno klanjanje i zanemarivanje je veliki grijeh i svojstvo licemjera.
 
Četvrto, pored svih spomenutih stvari: da je ostavljanje namaza jedan od najvećih grijeha i blud isto tako, te da je blud stvar koju čovjek ne bi poželio nikome od svojih, da je za taj grijeh propisana strašna i žestoka šerijatska kaza (kamenovanje ili bičevanje), da je to zulum i nepravda – pitanje koje se samo nameće glasi: Ima li mogućnosti za pokajanje? Naravno da ima! Allahova milost je neizmjerno velika. Allah je vrata pokajanja i povratka Njemu ostavio neprestano otvorenim.
 
Kazao je Allahov Poslanik: “Zaista Uzvišeni Allah drži Svoju ruku ispruženu tokom cijele noći, primajući pokajanje onih koji su griješili danju, a danju pruža ruku, primajući pokajanja onih koji su griješili noću, tako sve dok Sunce ne izađe sa zapada.” (Muslim, od Ebu Musaa el-Eš’arija)
 
Uzvišeni Allah kaže u hadisi-kudsijju: ‘’O sine Ademov, kad god Me pozoveš i ponadaš Mi se, Ja ću ti sve oprostiti i na to se neću osvrtati. O sine Ademov, da tvoji grijesi budu toliki da dosegnu oblake na nebesima, a da Mi poslije zatražiš oprost, oprostio bih ti, i na to se ne bih osvrtao. O sine Ademov, da Mi dođeš sa grijesima koji bi Zemlju ispunili, i nakon toga Me sretneš ne pripisujući Mi sudruga, Ja bih te dočekao sa isto toliko oprosta.“ (Tirmizi, od Enes ibn Malika, r.a., hadis je hasen)
 
Dragi moj brate, vrata pokajanja su još otvorena, ali nemoj da te obmane veličina Allahove milosti i tvoja mladost. Koliko je mladića koji sanjare o budućnosti i dugom životu, a, siromasi, ne znaju da su njihovi ćefini već proizvedeni, čekaju na njega. Okreni se oko sebe i pogledaj – svaki dan mladi ljudi umiru. Ne dopusti sebi da odeš sa ovog svijeta a nisi se rasteretio težine tih gnusnih grijeha. Zahvali Allahu što te je poživio, što ti je ostavio mogućnost povratka i pokajanja.
 
Moj savjet ti je da požuriš Allahu, da se istinski pokaješ, da nastaviš sa činjenjem dobrih djela. Možda ti Allah daje posljednju šansu zbog tvog rahmeta prema siromasima, bijedi i jetimima. Moj savjet tebi je da posebnu pažnju posvetiš svojoj supruzi, u nadi da i to bude razlog Allahovog primanja tvoga pokajanja.
 
Dragi moj brate u vjeri, počni redovno klanjati svoj namaz i ničemu na dunjaluku ne daji prednost nad svojim namazom, ostavi se bluda i okreni novu stranicu svoga života. Želi drugima ono što želiš sebi. Trudi se da budeš od onih koji će biti u hladu Arša na Sudnjem danu kada neće biti drugog hlada osim Njegovog, a koji je obećan mladiću koji svoju mladost provede u pokornosti Allahu i što dalje od puta onih kojim je obećano, kao što je spomenuto u vjerodostojnom hadisu koji govori o kazni bludnika na Sudnjem danu, da će biti u ognju čiji je otvor tijesan, a njegovo dno široko, a u njemu će biti pomiješani obnaženi bludnici i bludnice, ispod kojih će biti vatra, pa kada ih dohvati, pokušat će da izađu, pa kada dođu do izlaza, Vatra će se smiriti pa će se vratiti u nju. (Buharija)
 
Ja sam više pažnje posvetio odgovoru na pitanje o problemu bluda ne zato što je blud veći grijeh, već što se iz tvog pitanja da primijetiti da ti je veoma teško da se ostaviš tog poroka, i ti si kroz pitanje stavio akcenat na tu tačku, a spomenuo si da si svjestan veličine grijeha ostavljanja namaza.
A Allah najbolje zna!
 
Pezić Elvedin, prof.

Večeras, 17. noć mjeseca ramazana, obilježava se Noć bitke na Bedru, Lejletul Bedr.

Druge godine po preseljenju Muhammeda a.s. iz Meke u Medinu, odnosno 624. godine, na Bedru se dogodila bitka koja je jedna od najpresudnijih pobjeda muslimana u istoriji. Ova bitka imala je presudan značaj za muslimane budući da su pobjedom nad daleko jačim neprijateljem dobili svoju punu prepoznatljivost kao zajednica u svijetu.

Povod bitke na Bedru bio je presretanje kurejševićke karavane od strane ashaba, koja se vraćala u Mekku iz pravca Damaska i nije bio planiran sukob većih razmjera. Pobjeda na Bedru je najava islama i muslimana kao svjetskog sigurnosnog i vojno-strateškog faktora, kao faktora koji će čuvati i braniti teritorijalni integritet i politički suverenitet zajednice muslimana.
Vjernici islamske vjeroispovijesti vjeruju da Bitka na Bedru simbolizira bitku između vjere i kufra, istine i zablude, kvaliteta i kvantiteta, i stvarne snage i fiktivne moći. Ona je pokazala da se čvrstom vjerom u Plemenitog Allaha i Djelitelja pobjede, mogu postići neočekivani rezultati i poraziti daleko jači, opremljeniji i brojniji neprijatelj.

Večeras će se u većini džamija i tekija širom Sarajeva i BiH obilježiti noć Lejletul Bedr u kojoj će vjernici imati priliku da prisustvuju predavanjima i učenju ilahija.

Propisi posta na putovanju

Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Hamza b. Amr el-Eslemi upitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: “Mogu li postiti na putovanju?” – a on je mnogo postio. “Ako hoćeš, posti, a ako hoćeš, ne posti!” Hadis bilježe El-Buhari i Muslim.[7]

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo na put u ramazanu i postio dok nije stigao u El-Usfan, a potom je zatražio posudu s vodom, pa ju je popio tako da ga svijet vidi i nije postio sve dok nije stigao u Mekku. Ibn Abbas je govorio: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponekad je na putovanju postio, a ponekad nije postio, i ko je htio, postio je, a ko nije htio, nije postio.” Hadis bilježe El-Buhari i Muslim.[8]

Enes b. Malik, radijallahu anhu, kazuje: “Putovali smo sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, i onaj ko je postio nije prigovarao onome ko nije postio, niti je onaj ko nije postio zamjerio onome ko je postio.” Hadis bilježe El-Buhari i Muslim.[9]

Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, kaže: “Učestvovali smo u vojnom pohodu sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u ramazanu. Neki od nas su postili, a drugi nisu; postač nije prigovarao nepostaču, niti je nepostač nešto prebacivao postaču.” Smatrali su da je dobro postupio onaj ko ima snage pa posti, a da je također dobro postupio i onaj ko osjeti slabost pa ne posti. Hadis bilježi Muslim.[10]

Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi: “Putovali smo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, za Mekku i postili smo. Zaustavili smo se na jednom mjestu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je rekao: ‘Vi ste se, uistinu, približili vašem neprijatelju, pa ukoliko prekinete post, to će vas osnažiti.’ To je bila olakšica. Nakon toga neki od nas nastavili su post, a neki su ga prekinuli. Ponovo smo se zaustavili na drugom mjestu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potom je rekao: ‘Ujutro ćete se sukobiti sa neprijateljem, pa ukoliko prekinete post, to će vas osnažiti, pa prekinite post!’ To je bila naredba, pa smo prekinuli post.” Potom je Ebu Seid el-Hudri rekao: “Nakon toga postili smo na putovanju sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.” Hadis bilježi Muslim.[11]

Priča jednog pastira koja je rasplakala čitavo selo

Jednom pastiru koji je više od sedamdeset godina proveo čuvajući ovce na obližnjim padinama brda, državne su vlasti dodijelile penziju zbog toga što je kao pastir odlično obavljao svoj posao više od sedam decenija. Ovaj slučaj izazvao je medijsku pažnju, tako da su brojni novinari došli da intervjuiraju pastira, a jedan novinar upitao ga je:

“Možeš li nam ispričati neki poseban događaj koji si doživio u toku ovih svih godina?”

Starac je bio nervozan i nije se baš lagodno osjećao u razgovoru sa novinarima. On je bio nepismen i za novinare je samo čuo, ali nikad nije pročitao ni jedne jedine novine.

 

Starac je u svom životu imao brojne doživljaje i priče, ali činilo mu se da to nije baš nešto posebno što će zanimati novinare, mislio je da su to više priče za obične ljude, za djecu koja sjede kraj vatre. Ali, konačno se odvažio da ispriča jednu priču:

Kad sam imao dvadeset godina, u obližnjoj šumi našao sam jedno mršavo štene. Bilo je tako malo i umiljato da sam ga bez puno razmišljanja ponio kući. Nije trebalo mnogo, pa da ga puno zavolim. Gdje god bih išao, pas bi bio uz mene, dijelio sam s njim sve što sam imao. Pas je bio veoma inteligentan. Seljani bi me često izazivali, govoreći:

“To nije pas, to je vuk. Riješi ga se prije negoli te od njega zadesi kakvo zlo!”

Nisam ih slušao jer ljubav prema mom psu bila je duboko urezana u mom srcu. Pas je narastao, bio je velik i snažan, i kad bih nešto zaboravio u selu, slao bih ga nazad da mi to donese. Bio je to jedan pametan pas, pomagao mi je oko ovaca i brižno ih čuvao. Jedne kasne ljetne noći zrak je bio svjež, ali omoran, baš kao pred kišu. Ušao sam u baraku, koja je bila u šumi u neposrednoj blizini tora u kojem su se nalazile moje ovce, i legao sam u krevet i zaspao.

Ne znam koliko sam dugo spavao kada me iznenada probudilo strahovito i prodorno režanje. Nisam bio siguran da li sam budan ili još sanjam. Istrčao sam napolje da vidim šta se dešava. Moj pas sjedio je okrenut u pravcu mjeseca, koji je obasjavao tor, a sa njegove njuške kapala je svježa krv. Njegove su oči sijale kao dvije svjetiljke. Sve je djelovalo još nevjerovatnije kad sam pred njim vidio gomilu netom ubijenih i raskomadanih ovaca. Odmah sam shvatio šta se dogodilo…

Laganim koracima ušao sam u baraku, uzeo svoju pušku, koja je visila na zidu, i ponovo izašao vani. Bezosjećajno sam podigao svoju pušku, naslonio je na njegovu glavu, glavu moga vuka. Nije se uopće pomjerao. Baš kao da je osjećao krivicu zbog pronevjere obećanja i truda koji sam uložio na njega. Povukao sam okidač i on se sručio na zemlju.

Da bih spasio nešto ovaca, sišao sam u selo da pozovem pomoć. Bilo me prilično sramota seljana, jer ih nisam slušao kad su me upozoravali. Kad smo izdvojili napola pojedene ovce, ne možete ni zamisliti kako sam se šokirao kad sam između mojih rastrganih ovaca našao zaklana tri velika vuka i jednu vučicu… Moje se srce cijepalo, a moje su se oči napunile suzama. Ja sam ubio nedužno biće, ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao sam u nedužnog i iskrenog…

Već je od toga prošlo preko šezdeset godina, ali to nikako ne mogu da zaboravim, sjećam se kao da je bilo danas. Iz toga sam naučio jednu lekciju, a to je da u svojim prsima ne nosim sumnju ni prema kome. Platio sam debelu cijenu, izgubio sam nešto što nikad više neću moći da vratim.

Izvor: NUM

Najhrabriji dječak 21. vijeka: Braneći svoju porodicu ubio 14 američkih specijalaca

Njujork Tajms je objavio članak u kom je za „najhrabrijeg dječaka 21. vijeka“ proglasio unuka pokojnog predsjednika Iraka, Sadama Huseina. Ovo je njegova priča.
Ubio je 14 NATO vojnika, braneći svoj dom. Ovaj dječak po imenu Mustafa Husein iz Iraka je četrnaestogodišnji unuk Sadama Huseina koji je bio i posljelednja osoba s oružjem u rukama tokom invazije SAD-a na Irak.

On se čvrsto odupirao američkim specijalcima prilikom napada na vilu Navafa Šeik Zidan. U trenutku pogibije on je bio jedina živa osoba u kući, a pored njega su ležala beživotna tijela oca Kusaia, ujaka Udaja i telohranitelja Abdel-Samla. Prema iskazima američkih vojniika koji su bili uključeni u operaciju, kada su provalili u kuću, mladi Mustafa Husein otvorio je na njih vatru iz mitraljeza, a američka jedinica od oko 400 vojnika koja je učestvovala u opsadi vile od tog trenutka je bila blokirana.

Kada su mu pred očima amerikanci ubili oca i ujaka, dječak je uzvratio i ubio je 14 američkih marinaca.
Borba sa u unukom Sadama Huseina trajala je oko šest sati. Kada su Amerikanci ubili malog Mustafu, nisu mogli povjeruju da ih je toliko vremena držao jedan mali dečak.
Na kraju članka o Mustafi Huseinu novinar Njujork Tajmsa Robert Jeisk piše:
„Da smo mi imali nekoga kao što je ovaj dečak, izgradili bismo mu spomenik u svakom gradu. Svuda bi se pričalo o njegovoj hrabrosti, bio bi uzor za mlađe generacija, sada i u budućnosti – za sva vremena!“

Umjesto novčane nagrade, čistač tražio da klanja u Kabi

Upravnik Mesdžidil-Harama (Kaba) u Mekki je htio da novčano nagradi jednog od čistača Harama zbog njegove izuzetne marljivosti u radu.
Međutim, na zaprepaštenje mnogih, čistač je odbio novčanu nagradu i umjesto nje tražio da mu bude dopušteno da klanja u Hadžeru Ismailu, polukružnom mjestom koje se smatra dijelom Kabe (na slici iznad).
Za ovog čistača novac nije nešto najvrijednie, što je osobina koja treba da krasi svakog muslimana.

Ovu priču je na svojoj FB stranici prenio poznati daija dr. Bilal Philips. Uz priču je priložena fotografija iznad.
(Put vjernika)

Naši "bid'ati" u ramazanu

Kako je ramazan mjesec čestih posjeta džamijama, u to vrijeme na vidjelo isplivaju mnogi problemi. Problem teravije od osam rekata, formiranja safova, rezerviranih mjesta, stolica, mokrih nogu, tehijjetul-mesdžida u nevakat i na nemjestu, neprijatni mirisi, prelazak preko ramena ljudi, ulazak i izlazak iz džamije, zvonjave mobitela i dr.

Ovim tekstom, želimo se osvrnuti na problem teravih namaza od 8 rekata! Poznato je, da se taj problem javlja u toku i nakon rata, kada se javljaju tumači vjere koji naučavaju propise i rješenja drugih mezheba. Dok je dotada, bio problem tadili-erkana u teravih namazu, sada se javlja dilema 8 ili 20 rekata, i narušava se dotada jedinstveno mišljenje i praksa bosanskih muslimana. Pravljenje problema i insistiranje na drugačijem rješenju iz drugog mezheba česta je praksa nekih ''daija''. Mislim da bi trebalo temeljitije istražiti zašto se stalno traga za problemima, ondje gdje ih nema i u obredima u kojima smo bili jedinstveni više od 500 godina, a koji imaju svoje utemeljenje u izvorima islama. Naprimjer, zašto neko insistira da se ''Amin'' izgovara naglas, kada izgovor riječi ''Amin'' u sebi ima utemeljenje. Ili, zašto se insistira na držanju ruku na prsima kada i držanje ruku ispod pojasa ima jače utemeljenje. Ko to i za čije interese, svake godine proizvodi probleme u zajednici i ''izmišlja toplu vodu''? Umjesto da se pažnja posveti postojećem problemu, proizvodi se novi. Iako većina uleme zastupa mišljenje da treba klanjati teravih namaz od 20 rekata, nameće se mišljenje da to nije po ''sunnetu'' i uvodi se praksa klanjanja 8 rekata, nakon čega se namaz i imam napuštaju, često uz galamu, prelazeći preko ramena klanjača koji žele klanjati čitav namaz. Sada imamo situaciju, gdje mnogo klanjača, posebno mladih, napušta teravih namaz poslije osam rekata, zatim sjele do sehura u kafićima, i diče se ''sunnetom''! Je li to uistinu sunnet!?
Ako pogledamo povijest teravih namaza, vidimo da je Poslanik a. s., svega tri noći klanjao teravih namaz u džematu, odustavši od te prakse, kako ne bi bila učinjena strogom obavezom muslimanima, prema kojima je Poslanik a. s. gajio neizmjernu ljubav i milost. Njegov postupak ashabi nisu razumjeli u smislu da teravih treba klanjati samo kod kuće, i nikako drugačije, nego su tu vidjeli širinu, i klanjali su i u kućama i džamiji, koliko su i kako htjeli, i nisu se prepirali 8 ili 20! Takva situacija je potrajala i za vrijeme Ebu Bekra r. a., da bi u doba Omera r. a., kada je država muslimana svakim danom bivala uređenija, na red došlo i pitanje teravih namaza. Omer r. a. koji je uredio mnoge elemente muslimanske zajednice, vidjevši raznolikost po tom pitanju, koja mu se nije baš svidjela, odlučio je da po tom pitanju napravi red. Kada je jedne noći sa svojim prijateljem, posjetio Poslanikovu džamiju vidio je kako jedni klanjaju samostalno, drugi u manjim grupama, dok su treći Kur'an ili dove učili. Vidjevši sve to kazao je: ''Mislim da bi bilo bolje da ih objedinim za jednim učačem!'' To je i učinio, te im svima za imama odredio hafiza, čuvenog kariju, ashaba Ubej ibn Kaba r. a. Kada je druge noći ponovo posjetio džamiju i vidio sklad, red i ljepotu zajedništva uzviknuo je: ''Divna li je ovo novotarija''! Ko god pročita o ovom postupku Omera r. a. i razumije njegovu namjeru i shvati ove riječi, razumjet će da sunnet znači – sklad, red, organizaciju, ljepotu, zajedništvo. Šta bi sad kazao Omer r. a. da vidi praksu pojedinih muslimana koji, kad dolaze, prelaze preko ramena ljudi i safova, a isto čine i kad izlaze. Razgovaraju satima dok se klanja namaz, a pozivaju se na sunnet.
Hadis Poslanika a. s. je jasan: ''Ko bude klanjao za imamom, sve dok on ne završi sa namazom ima nagradu kao da je klanjao cijelu noć.'' (Sunenu-t-Tirmizi, hadis je hasen sahih)
Čak je i stav dugogodišnjih saudijskih vjerskih autoriteta šejha Bin Baza i Džibrina, da je sunnet klanjati sve dok imam ne završi, i da ne treba napuštati teravih namaz ranije.
Jasno je šta je sunnet! Sunnet je klanjati dok imam ne završi! Stavovi učenjaka su jasni. Većina učenjaka je za teravih namaz od 20 rekata – zašto onda toliko insistirati na 8 rekata? Zašto remetiti sklad – tu divnu novotariju – koju je utemeljio Omer r. a.? Sklad je braćo sunnet!

Preporod

Poučna priča: Ne sudite prije nego upoznate

Mladić od 24 godine je vrištao od sreće dok je gledao kroz prozor od voza. Babo, vidi kako samo brzo prolazi drveće!!!“Otac se nasmiješio svome dragom sinu i s ljubavlju ga gledao.Preko puta njih je sjedio mladi bračni par, koji su s sažaljenjem pratili djetinjasto ponašanje mladića. Iznenada, mladić ponovo uzviknu: Babo, babo, vidi kako samo oblaci putuju!!! 


Par više nije mogao izdržati, pa rekoše njegovom ocu.
Zašto ne biste odveli vašeg sina doktoru ili psihijatru?“Tada se mladićev otac nasmiješi i reče im: „Bili smo kod doktora i upravo se vraćamo iz bolnice. Moj sin je bio slijep od rođenja i upravo mu je danas vraćen vid.“Svaka osoba na ovom svijetu ima svoju priču. Nemojte ljude osuđivati prije nego ih upoznate. Istina o njima bi vas mogla iznenaditi.

Allah dž.š. mnogostruko nagrađuje dobra djela (Poučna priča)

Prije godinu dana, kada mi je muž preselio od teške bolesti, ostala sam udovica, sama sa dvoje djece. U takvoj situaciji bila sam primorana da radim mnoštvo raznih poslova kako bih mogla obezbijediti sredstva za svoju djecu i sebe. Bilo je teško uvijek naći neki posao koji nema harama u sebi, pogotovo jednoj ženi sa hidžabom, tako da je bilo dana kada sam morala posuđivati novac da bismo mogli kupiti sebi hranu, i onda bih sa velikom poteškoćom morala sakupljati novac da bih vratila dugove. Najteže mi je palo kada sam prošle godine u mjesecu septembru imala zdravstvenih problema koji su me sprečavali da idem raditi, tako da smo zapali u jako tešku situaciju.

Jedan dan bila sam kod doktora koji mi je propisao lijekove. S teškom mukom otišla sam u apoteku kako bih ih kupila i dok sam stajala u redu, nani ispred mene zafalilo je nešto malo novca da kupi lijek. Znala sam kako je biti u takvim situacijama i bez razmišljanja sam joj dala tih nekoliko maraka da doplati svoje lijekove, što je nanu mnogo obradovalo pa mi reče: “Allah ti ovo mnogostruko vratio!” Nakon posjete apoteci i uzimanja propisanih lijekova, krenula sam kući, a pri ulasku u zgradu u kojoj živimo, pogledala sam poštansko sanduče i uzela pristiglu poštu.

Nedugo zatim sjetila sam se da sam zaboravila kupiti namirnice kako bih djeci napravila ručak kada dođu iz škole, a imala sam novca toliko da mogu kupiti namirnice da možemo jesti samo taj dan. Tuga i zebnja obuzele su moje srce jer me je bilo sramota da više posuđujem novac, a osjetila sam grižnju savjesti što sam potrošila novac na svoje lijekove, što je, jednim dijelom, doprinijelo da smo ostali sa ovako malo novca, ali su mi lijekovi bili prijeko potrebni.

Izlazeći iz stana i silazeći niz stepenice, upućivala sam dovu Uzvišenom Allahu da nas pomogne i izbavi iz ove teške situacije i podari nam izlaz. Prolazeći pored poštanskog sandučića, primijetila sam da se u njemu nalazi jedno pismo. Iznenadila sam se jer sam nedavno bila pokupila poštu. Kada sam otvorila sanduče, ugledala sam jednu kovertu na kojoj je pisalo samo moje ime i prezime i kada sam otvorila kovertu, u njoj sam našla novčanicu od 100 eura!?

Ostala sam šokirana i sa mislima odakle ovaj novac, ko je ubacio ovu kovertu? Požurila sam da izađem ne bih li vidjela tu osobu koja je ubacila ovo pismo i nedaleko od zgrade ugledala sam jednog muškarca kako ide u pravcu auta koje je bilo parkirano na cesti. Povikala sam: “Oprostite, gospodine”, i kada se okrenuo, vidjela sam da se radi o jednom mladiću koji je imao dugu crnu bradu: “Da li ste vi ubacili ovu kovertu u moje poštansko sanduče”, upitah ga. “Kakvu kovertu, sestro?”, iznenađeno me upita, ili se pravio da je iznenađen, ali ja se postidjeh jer sam ostala zbunjena i pomislila sam da on nema ništa s ovim.

“Želim samo da kažem da nije novca u ovoj koverti, ja u narednim danima ne bih imala djeci šta dati da jedu”, rekoh. Vidjela sam kako se mladićeve oči napuniše suzama i jedna suza mu krenu niz obraz. Obori pogled i reče: “Allah vam dao svako dobro, sestro”, okrenu se i ode prema autu koje je imalo registraciju jedne zapodnoevropske zemlje. Meni se tijelo skamenilo jer sam shvatila da je upravo on ostavio ovu kovertu i poželjeh da mu se zahvalim i uputim dovu za njega, ali mi riječi zastadoše u grlu od suza.

Koliko me je dirnulo ovo njegovo dobročinstvo toliko me je dirnulo i to što je želio da ovo dobročinstvo sakrije čak i od mene. U meni se javilo mnoštvo pitanja: Otkud on zna za mene i moju djecu jer ga nikad ranije nisam ni vidjela ni srela? Kako zna moje ime i prezime? Otkud zna gdje živimo? Otkud da baš sada kad nam je bilo najpotrebnije ubaci ovu kovertu? Tada sam se sjetila starice iz apoteke i njene dove koju je uputila za mene zbog ono neznatno novca koji sam joj dala da doplati lijekove. Uvjerila sam se, po ko zna koji put, da Allah na dobročinstvo uzvraća dobročinstvom mnogostruko većim od onog koje mi učinimo. Dok sam u sebi upućivala dovu za ovog mladića i njegovu familiju, suze su se slijevale niz moje obraze iz zahvalnosti Plemenitom Allahu na Njegovoj milosti i ovom poklonu...

Danas sam sretno udata za vjernika koji se brine o meni i mojoj djeci kao da su njegova rođena djeca, a zauvijek će mi u sjećanju ostati postupak ovog mladića i nadam se da će naći obilnu nagradu kod svog Gospodara za dobročinstvo koje je uradio. 

Dirljiva priča: Ne dirajte moj ruksak!

Učiteljica je trebala da provjeri svaki ruksak u razredu, kako bi se otkrio učenik koji je bez pitanja uzima tuđe stvari. Ušla je u razred i bez najave i objašnjenja počela da „rovari“ po dječijim ruksacima. Učenici nisu znali o čemu se radi. Bili su zbunjeni, a jedan učenica nije bila samo zbunjena, nego je bila prepadnuta, boja njenog lica postala je bijela kao duvar. U očima joj se vidio strah, kolutala je njima, sad desno sad lijevo...

Strah je postajao sve jači, jer se učiteljica približavala njenom stolu. Kako se učiteljica približavala, pomislila je u sebi: “Ne, neću joj to dozvoliti.“ Zgrabila je ruksak i privila ga na prsa, stežući ga svojim rukama. Učiteljica ju je mrko i sumnjičavo pogledala. Odmah je prišla i počela otimati ruksak. Učenica je plakala i molila da joj se ruksak ne uzima, ali učiteljica je sad bila još više sigurna da je ona krivac. Pošti ruksak nije mogla da uzme iz njenih ruku, učiteljica ju je ljutito gurnula i zaprijetila da će pozvati policiju.

Čim je spomenula policiju, učenica se ustala, plačući počela je ljubiti joj ruku i ponudila je svoj ruksak da ga provjeri. Molila je učiteljicu da ne zove policiju. Dok ju je preklinjala, na vrata učionice ušla je direktorica škole. Zamolila je učiteljicu da se smiri i pozvala je učenicu da se kontrola ruksaka izvrši u njenom uredu.

Dok je stajala u čošku ureda, učiteljica je pred direktoricom počela da kopa po ruksaku. Izvadila je jednu crnu kesu a u njoj su bili ostaci sendvića, nagrižene jabuke, tvrde kifle, vrečica u kojem je bilo malo čipsa. Učiteljica upita: “Šta je ovo“? Učenica odgovori: “To je hrana, to je hrana koju svaki dan skupljam za svoju braću i sestre i nosim je kući. Nisam dala da mi se ruksak prekopa u razredu, jer bi se otkrilo šta se u njemu nalazi.“

Učiteljica i direktorica su šutjele, ostale su bez riječi, samo bi se ponekad pogledaj. Direkotrica joj je prišla, pomilovala po glavi i u upitala: “Zašto, zar ti je takvo stanje kod kuće“?
Ona uplakana odgovori: “Ja vas molim da za ovo ne saznaju djeca u razredu, molim vas, ovo je zadnji put, neće se više ponoviti, obečajem. Majka nam je bolesna i nepokretna, a otac u zatvoru zbog prodaje droge. Svaki dan ostanem poslije nastave, kako bi iz kanta za otpad pokupila ostatke hrane, uglavnom sendviće svojh prijatelja i kako bi tu hranu donijela svojoj mlađoj braći i sestrama.“

(Istinit događaj iz jedne egipatske škole)

Saudin Cokoja